Svaka Dinamova generacija kroz povijest imala je igrače koji su bili zaštitni znak momčadi. Od Slavena Zambate, Snješka Cerina, Velimira Zajeca, Zlatka Kranjčara, pa do modernog doba…
Robert Prosinečki bio je dominantna figura jedne posebne ere, no duša Dinamove momčadi u devedesetima bio je Silvio Marić, prenosi "Večernji list".
Zagrebački dečko bio je idol navijača, jedna od najomiljenijih pojava u doba koje su obilježile neke antologijske utakmice maksimirskog kluba.
Novi angažman
Dugo bio izvan nogometa i nije čudno što je njegov angažman u Rudešu, na poziciji sportskog direktora, opet probudio neke najljepše emocije modrog puka.
"Dugo sam razgovarao sa Stipom Čondrićem (direktor u Rudešu, nap.a.) i s Marijem Jurićem ali i trenerom Ivicom Landekom. Privukla me njihova euforija i vizija kluba. Za nekoliko minuta smo se dogovorili. Stalno sam pratio klub kada je momčad vodio Igor Bišćan. Sviđa mi se kako je klub organiziran…", počeo je Marić.
Prebacila se priča na Marićeve godine u Dinamu…
"Lijepa vremena. Boysi su me voljeli, možda i zbog toga što sam imao puno stvari koje nisu bile uobičajene. Poput činjenice da sam na treninge i utakmice dolazio tramvajem. Družio sam se sa svima i dosta sam se zafrkavao. Ljudi su me voljeli, ali i ja volim njih. Nisam se nikad postavljao s visoka i volio sam popričati sa smetlarom, vatrogascem, običnim prolaznikom… I sve sam ljude tretirao na isti način".
Dvaput je bio na izlaznim vratima zagrebačkog kluba...
"Tako je. Najprije 1995. godine kada me Cico Kranjčar stavio na popis igrača s kojima ne računa, odnosno koji nisu pespektiva. To mi je bilo čudno jer sam tada bio najbolji igrač mlade reprezentacije. Nisam to Cici nikada zamjerio, kasnije smo se skupa smijali.
Zajec me smirivao i uvjeravao da će sve biti u redu. Čak sam u jednom trenutku htio prestati s nogometom, pomišljao sam da ću krenuti s konobarenjem.
Slobodni papiri
A što je bilo godinu kasnije?
"Dario Šimić i ja imali smo slobodne papire i otišli smo na pregovore s Juventusom. Nisam imao zastupnika, a s nama je išao i Darijev trener, Zdravko Jurčić- Miš.
Dariju sam rekao: "Ako ti potpišeš i ja ću…" Za stolom su nas čekali Marcelo Lippi, Luciano Moggi, Gianni Agnelli i Roberto Bettega. Dakle, najjača ekipa. Darija su htjeli više, a ja sam obećavao, a Lippi je želio i mene. Prvi pregovori trajali su pet-šest sati, nakon čega su oni zatražili stanku.
Odmah sam vidio da je Moggi najopasniji. Kada smo došli u hotelsku sobu, šalili smo se s Mišem da nas gledaju i prisluškuju iza onog policijskog stakla. Tada smo nazvali Zlatka Canjugu koji je kazao: "Vraćajte se nazad, vi ste budućnost kluba, razgovarao sam s predsjednikom…"
Franjo Tuđman je, dakle, zaustavio taj transfer?
"Pa da. Samo smo se pogledali i vratili nazad. Drago mi je jer smo ispisali jednu lijepu stranicu Dinamove povijesti".
