Za teško oboljele od Covida-19 respirator može značiti spas, ali ponekad ni aparati za disanje ne mogu pomoći. Juanita Nitla (42) već 16 godina radi kao medicinska sestra na Intenzivnoj njezi u Kraljevskoj slobodnoj bolnici u Londonu, gdje, između ostalog, isključuje pacijente sa respiratora.
„Nekad imam osjećaj kao da sam odgovorna na njihovu smrt“, kaže ona.
Ljekarski timovi suočavaju se s teškom odlukom kada da isključe aparat pošto primijete da se pacijent ne oporavlja. Oni to čine poslije pažljivog razmatranja i analiziranja faktora, kao što su starost pacijenta, bolesti od kojih pati, njegova reakcija na virus i izgledi za oporavak.
U drugoj sedmici aprila, Juaniti je po dolasku na posao rečeno da joj je prvi zadatak da isključi s aparata svoju kolegicu - medicinsku sestru pedesetih godina koja je oboljela od Covida-19. Porodicama tada još nije bilo dozvoljeno da se lično oproste od svojih bližnjih koji umiru od koronavirusa, pa je morala obavijestiti pacijenticinu kćerku telefonom.
„Rekla sam joj da njena majka nema bolove i da izgleda kao da joj je udobno. Također sam je pitala o željama i vjerskim potrebama njene majke“, ispričala je za BBC Nitla.
Pacijentica je bila u prostoriji s osam kreveta, okružena ljudima koji su također bili bez svijesti. Juanita je navukla zavjese i isključila alarmne uređaje, a osoblje je na trenutak zašutjelo. Juanita je prislonila telefon pacijentici na uho kako bi joj kćerka mogla nešto reći. Zatim je pustila muziku, koju je porodica tražila i isključila respirator.
„Sjela sam pored nje, držala sam je za ruke sve dok nije umrla“, kaže ona i dodaje da se sve završilo za pet minuta.
Kćerka je i dalje nešto pričala majci i molila se preko telefona, a Juanita je uzela slušalicu i obavijestila je da je sada gotovo.
„Koleginica i ja smo je oprale u krevetu, uvile u bijeli pokrov i stavile u vreću za umrle. Prije nego što sam je zatvorila, rukom sam napravila zamišljeni križ iznad njenog čela“, kaže Juanita.
Juanita kaže da joj briga o ljudima koji umiru pomaže da lakše podnese krizu. Na odjeljenju su nekada imali 34, a sada imaju 60 kreveta. Obično jedna sestra dolazi na jednog pacijenta, ali sada jedna mora da brine o tri. Prije početka svake smjene, članovi osoblja se uhvate za ruke i uglas kažu: “Ostanimo zdravi!”.
„Pazimo jedni na druge. Vodimo računa da svi nose rukavice, maske i zaštitnu opremu“, kaže Juanita Nitla i otkriva poražavajuću činjenicu da u prosjeku imaju po jednog umrlog dnevno, što je daleko iznad prosjeka prije pandemije. Zbog toga joj je ponekad teško da otjera strah.
„Imam košmare. Ne mogu da spavam. Bojim se da ću se razboljeti. Svi se boje“, kaže ona.
Međutim, iako je prošle godine mjesecima bila na bolovanju zbog tuberkuloze i zna da joj je kapacitet pluća oslabljen, ne želi da prestane da se bavi ovim poslom.