Vijesti

Ispovijest žene silovane u Foči: Komšija me zlostavljao pred porodicom, a zatim njih ubio na moje oči

Danas, 19. juna obilježava se Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama u ratu. Jučer je ovaj važan dan obilježen u Foči, bh. gradu u kojem je tokom agresije na našu zemlju ubijeno 586 žena, a silovano više od 1.000.

Tim povodom, bh.heroina, žena koja je preživjela svaku moguću vrstu zla koju su četnici, a njene komšije, počinile na tlu naše zemlje, dijeli sa nama svoju tešku životnu priču u nadi da će možda potaći još neku od silovanih žena da skupi hrabrost i progovori o strašnim zlodjelima koja su im načinjena te kobne 1992.

Komšije zločinci

Zehra Murguz, članica Udruženja žrtava rata "Foča 1992-1995“ započinje svoju priču riječima: "Živjeli smo sa komšijama za koje smo mislili da su idealne, a nismo znali da će se te naše komšije za samo 24 sata pretvoriti u ratne zločince".

Zehra je prije rata živjela u jednom selu u Foči, u radničkoj porodici, a radila je kao kuharica. Tada je, kaže, sve bilo drugačije. "Živjeli smo idealno, ali bolje bi bilo da smo prije rata znali neke stvari jer nam se onda ne bi desilo ovo što nam se desilo, ali prošlost ne možemo vratiti. Ne smijemo je zaboraviti, niti smijemo oprostiti…"

Kad je u aprilu 1992. godine počeo rat u Foči, Zehra je živjela sa svojim mužem, svekrom, svekrvom i muževom sestrom (zaovom), svi pod jednim krovom. Kaže da su do tada živjeli idealan život "koji mnoge porodice više nikad neće živjeti. Ja i muž smo bili u braku nekih osam mjeseci, oboje smo radili, i zaova, svekar je bio u penziji, a svekrva domaćica. Ima li smo sve što nam treba", priča Zehra.

U aprilu je počelo pucanje, a pala je i prva žrtva - policajac Abid Ramović. Bez ikakvog povoda počela je agresija na Bosnu i Hrcegovinu i na Foču. Mi smo već tad bili u nekim kućnim pritvorima. Oko 13-og/14-og aprila smo bili zarobljeni svi u mahali. Zarobile su nas naše komšije potpomognute zločincima iz Srbije i Crne Gore. Ja sam bila zarobljena u šandelovoj kući, bilo nas je oko 60-70, ljudi, žena, djece, čak je i jedna beba bila", priča.

16-og aprila odvojili su žene od muškaraca i prebacili ih po kućama, gdje su opet bili zarobljeni.

"Nismo imali pravo ni na šta, nismo se smjeli kretati, sve nam je bilo uskraćeno. To je trajalo danima… naše komšije, potpomognute vojskom iz Srbije, Crne Gore i ko zna odakle sve… svega i svačega je bilo. To je za mene bio logor, jer su nam bila uskraćena sva ljudska prava, a muškarci su iz šandelove kuće 17. aprila 1992. odvedeni u KP dom.

Pod pratnjom sprpskog vojnika uspjela sam vidjeti dva puta svoga supruga, i to je to. Od tada mu se gubi svaki trag."

"Ubili su ih na moje oči..."

15. augusta, u porodičnoj kući njenog muža, desila su se najstrašnija zlodjela i doživjela je najveće strahote koje je počinio njihov komšija - Ranko Stevanović.

"Došao je naoružan. Svekrva nije htjela otvoriti vrata pa ih je on razvalio. Na jedan brutalan način je 'došutao' svekrvu u dnevni boravak gdje je nastao zločin koji se nikada ne može zaboraviti… Svekar, svekrva i zaova su morali gledati moje zlostavljanje od strane zločinca, a onda sam ja morala gledati njihova ubijanja na moje oči. To se nikad ne može ni zaboraviti, ni oprostiti ni halaliti. Nikad! Ubio ih je Ranko Stevanović", priča Zehra s knedlom u grlu.

Ona se, međutim, uspjela nekako otrgnuti od zločinca i ranjena (ali živa), pobjeći ispod kuće.

"Prvi put kad je pucao u zaovu, nije je odmah ubio nego je pucao u zid, mene je digao iz lokve krvi, zamotao je moju kosu oko svoje ruke i rekao je 'ti ćeš sa mnom'. Teško je opisati kako sam se tad osjećala, krv se u venama jednostavno sledila… Kad se on okrenuo da puca ponovo u zaovu ja sam se uhvatila rukama za štokove od vrata, trgnula, a veliki pramen moje kose ostao je u njegovoj ruci, i pobjegla sam ispod kuće nekih 50 metara. Sakrila sam se u tikve i tako ostala živa."

Odmah nakon što ih je pobio, zapaljene su im i kuća i štala, a svekar, svekrva i zaova - njihova tijela su, nakon što su krvnički ubijeni, izgorjela u vatri.

Sekunde su je dijelile od smrti

"Dva/tri dana sam lutala po šumi, nisam znala ni gdje mogu da naiđem na srpsku stražu ni koga mogu da sretnem. Jednu večer sam tako lutajući došla do kuće Osmana, koji je bliža rodbina muževe porodice. Najvjerovatnije da su me njegove komšije (Srbi) primijetile i za pola sata je kuća bila opkoljena srpskom vojskom. Tražili su garu, jer sam tada imala dugu, crnu kosu", pojašnjava Zehra i nastavlja:

"Osman je bio slijep, a njegova svastika Džemila je bila gluha. Ja u kući, kuća opkoljena… tad su me dijelile sekunde od života i smrti. Ušla sam u Osmanovu kuhinju i uzela nož, zamolila sam ga da uđem u kauč i da se tu sakrijem. Osman mi je rekao 'naći ćete snaho', a ja sam mu odgovrila da ako me i nađu, neće me naći živu… Donijela sam šehadet i Allaha zamolila da mi oprosti grijehe ako budem morala sama sebi oduzeti život. Oni su pretresli svu kuću, Osmana nisu dizali sa tog kauča i ja sam tako ostala živa. Poslije toga, kad se smračilo, krenula sam u šumu, ne znajući ni kuda ni kako da dođem do teritorije gdje su muslimani…", priča dalje.

Srbin joj pomogao da pobjegne iz Foče

Iz Foče je uspjela pobjeći zahvaljujući jednom komšiji Srbinu čiju je ženu isti zločinac Ranko Stevanović, pokušao silovati.

"On mi je izvadio propusnicu na moje djevojačko prezime Kovačević. Tako da sam ja 19. augusta 1992. godine, srijeda je bila, izašla iz Foče autobusom koji je prevozio srpsku vojsku u Pljevlje u posjetu svojim porodicama. Dok smo putovali, primijetila sam u autobusu još jednu ženu muslimanku sa dvije kćerke. Na nekih dva do tri kilometra iz grada zaustavila nas je straža, oduzela naše četiri propusnice s ciljem da izađemo iz autobusa i da nas vrate.

Na svu sreću, pored mene je bio Brane, suprug od Bilje, koju je isto Ranko Stevanović pokušao silovati, ali je ona uspjeli pobjeći. Pucao je prema njoj zoljom i ranio je, tako da Brane je znao šta se desilo meni i mojoj porodici. Stavio je pušku na moje krilo i rekao 'ja ću ovo riješiti za 5 minuta'. Izašao je iz autobusa i vratio nam propusnice, i meni i gospođi Fati koja je puovala sa svoje dvije kćerke. Nastavili smo put do granice Crne Gore gdje smo ostali nekih 5-6 sati uz psihičko maltretiranje, ali hvala dragom Bogu, uspjeli smo preći u Pljevlju", priča Zehra svoju tešku životnu priču.

Na pitanje kako je nastavila živjeti dalje i šta joj je bila najveća motivacija, kaže:

"Vjera u Boga me dosta spasila. Ispočetka je bila borba sa životom, samo da ne dođem živa zločincima u ruke."

Lutanje po svijetu pa povratak u BiH

Sudbina je iz Pljevalja odvela u Novi Pazar, a zatim u Tursku...

"Nakon nekih godinu dana saznala sam za svoju sestru bliznakinju koja je bila u Splitu sa svojom porodicom. Nekako sam iz Turske uspjela da se prebacim do sestre u Split. Bila je olakšavajuća okolnost imati nekog svoga sa sobom."

Zehri je zatim bilo ponuđeno da ode u Luksemburg, ali nije otišla. U zadnjem momentu joj je, kaže, proradila savjest, inat, prkos, dobila je neku pozitivnu energiju i snagu. Odlučila je da se vrati u Bosnu.

"Ne kajem se. Vratila sam se da ekshumiram kosti od svekra, svekrve i zaove. I moj babo je u ratu ubijen. Otišla sam na mjesto zločina sa Komisijom za traženje nestalih. Ekshumirala svekra, svekrvu i zaovu, ukopala ih na dostojanstven način sa još dvije zaove koje su žive. Pronašla svog babu i njega sa svojim sestrama i majkom ukopala na dostojanstven način.

Onda sam nastavila borbu u potrazi za mužem i da uhvatim ratnog zločinca…"

Po povratku u Bosnu, to zlo koje se desilo njoj i mnogim drugim ženama, počelo je da je guši.

Susret sa zločincem koji je silovao

"Prvi put poslije rata kad sam otišla po dokumente u Foču, tada još nije bio uhapšen Ranko Stevanović. Sa mužem od moje školske prijateljice - Đemom, sam otišla u Foču, on je imao auto i zamolila sam ga da me odveze da uzmem dokumente.

Kad smo izašli iz opštine, preko puta sam vidjela upravo Ranka Stevanovića. Rekla sam Đemi da me je neko zvao i da odmah moramo ići, u tom trenutku nisam htjela da mu kažem o čemu se zaista radilo. Na putu za Sarajevo, kad smo stali da odmorimo, upitao me 'zašto smo mi onako žurili iz Foče', u šali sam mu odgovorila da se bojim da će, ako mu kažem, dobiti infarkt.

'Preko puta ceste je bio Ranko Stevanović, zato sam ti rekla da idemo', odgovorila sam zatim. Čovjek je ostao frapiran, u šoku. Pitao me 'kako si ti to Zehra tako stojeći podnijela', odgovorila sam 'ne volim da dižem paniku. Ja koračam hrabro i ponosno.'

Ali nije mi bilo svejedno kad sam ga vidjela. Osjećala sam se baš uznemireno i skupljala sam snagu da ako mi priđe - baš žustro reagujem. Pomiješali su mi se tada i snaga i strah", ispričala nam je.

Nakon svega toga je tražila nekoga kome može da se povjeri, ispriča o svemu što joj se desilo, da izbaci sve iz sebe i olakša se, ali nije naišla ni na koga ko bi želio čuti njenu priču…

"Tada sam saznala da postoji Udruženje žrtava rata, čija je predsjednica bila Bakira Hasečić, otišla sam kod njih i ispričala svoju priču. Tih prvih dana, ona mi je bila velika podrška, primijetila je da sam na nekom rubu obolijevanja. Ja sam to sve podijelila sa njom i sa ženama koje su bile tu i doživjele sličnu sudbinu. S jedne strane sam osjećala olakšanje, a s druge potrebu da se i dalje borim.

Hapšenje zločinca Ranka Stevanovića

Trajalo je, ali uz Bakiru i svoju volju i borbu, uspjeli smo uhapsiti i ratnog zločinca Ranka Stevanovića i uspjela sam ga osuditi", kaže Zehra.

Zločinac Ranko Stevanović dobio je mizernu i minimalnu kaznu - 14 godina zatvora za trostruko ubistvo i silovanje, mada je napravio još silovanja po Foči. "To je minimizirajuća kazna, a s druge strane to je za mene jedna velika satisfakcija da je on dobio pečat ratnog zločinca."

Poslije povratka u Bosnu, Zehra je 26 godina živjela na Ilidži u jednom, kako kaže, devastiranom stanu koji je dobila na korištenje od Općine Ilidža.

Ističe da su pojedine ustanove u BiH "gluhe, nijeme, slijepe i nemaju apsolutno nikakvog sluha za hrabre žene koje se bore za istinu i pravdu".

"Podnosila sam zahtjeve da mi se dodijeli stan da ga nekako uz donacije mogu renovirati i učiniti urednijim. Općina Ilidža, pogotovo dok je bio Senaid Memić načelnik, nikada nije imala sluha da mi dodijeli taj stan. Uvijek je bila oprečna poruka na moj zahtjev da stan nije vlasništvo Općine Ilidže. A sad kad sam ja dobila stan u Vogošći kao supruga poginulog borca, Opština je za 15 dana dodijelila stan ženi koja ga ne zaslužuje, a meni kao žrtvi rata, kao logorašu, kao svjedoku za ratni zločin, supruzi poginulog ratnog borca, baš ništa.

Ali mi se nikad nećemo umoriti niti odustati. Govorit ćemo sve dok smo žive, mada biološki sahat naš kuca".

Poruka bh. heroine koju treba svi da čuju

Imala je jednu poruku za koju se, kaže, nada da će čuti i Srbi i Hrvati i Muslimani:

"Crni monstrume kad si pošao da učiniš zlo, imao si baku kod kuće, da li si pomislio na nju?
Crni monstrume, kad si pošao da učiniš zlo, imao si sestru kod kuće, da li si pomislio na nju?
Pa crni monstrume, imao si dijete kod kuće, djevojčicu koja se igra sa lutkom, da li si pomislio na nju, da je to tvoje dijete kojem ćeš uništiti život? Ne, nisi!"

Svim ženama koje su preživjele sudbinu kao njenu, poručila je da hrabro, ponosno i gordo progovore. "To što smo mi doživjele, to nije naša sramota, to je sramota onih koji su to počinili."

Djeci ratnih zločinaca poručila je da ne idu stopama očeva, djedova, jer oni ih, kaže, samo uče mržnji i zlu koje će ih odvesti u beznađe i ponor, iz kojega se nikada neće izvući. "Okrenite se dostojanstvu, pokušajte da se izvinite žrtvama jer samo tako možemo doći do pomirenja.

Svakoj žrtvi bi bilo lakše kada bi se našao neko, a do sada nije niko, od porodica zločinaca da dođe da se izvini žrtvama i da kaže, jeste, njihov otac, muž ili sin je počinio zločin i da javno to priznaju. Žrtvama bi bilo mnogo lakše i mnogo bi se brže dolazilo do pomirenja", kaže ova hrabra žena koja ni danas, 31 godinu poslije, nije saznala ništa o svome supprugu koji se vodi kao prisilno nestao.

"Neke stvari se jednostavno ne mogu zaboraviti, ali treba na neki način to ispoljiti iz sebe i izboriti se sa tim. Sebi reći da te gnusne zločine i ponižavanja što smo proživjele, da to nije naša sramota nego onih koji su to počinili i da oni treba da se stide pred nama, a ne mi pred njima.

Planira napisati knjigu

Silovanje žena u ratu je najjeftinije oružje koje ostavlja najgore posljedice na sve žene. To se dešavalo i prošlog rata - 1941 ali se šutilo o tome, nije se pričalo, pa su zločinci pomislili da će tako biti i sad, ali su se gadno prevarili.

Ja se ne stidim onoga što se dešavalo, nek se stide oni koji su to uradili", kazala je Zehra u razgovoru za Raport poručujući da je već dosta umorna.

Zehra planira i da napiše knjigu o svemu što joj se izdešavalo.

"Poslije svake ovakve izjave nama treba puno, puno odmora, ali borim se da dajem izjave koliko god mogu. Vlasti, nažalost, još nisu prepoznale da nama treba i odmor i banjsko liječenje. Mi ne tražimo puno, ali nadam se da će ova nova vlast i ovi novi ministri… čini mi se da imaju i oko i sluha, i da će nam izići u susret."

Na pitanje je li imala podršku od države, psihološku pomoć i slično, Zehra kaže:

"Normalno da odeš doktoru, propiše ti lijekove, popričas sa njim, zavisi na kakvog psihijatra naiđeš… Hvala Bogu ja sam u startu, kad mi je bilo najpotrebnije imala doktora Ljubovića, izvrsnog doktora koji je preselio na bolji svijet, a koji je vodio slučajeve svih žena žrtava rata. Meni je jako puno pomogao. Imam i sad finu doktoricu na liječenju na Ilidži koja uvijek nađe vremena da popriča sa mnom i hvala joj na tome."

Zehra je, kad su joj odveli muža, uspjela nedaleko od kuće u jednoj torbi zakopati njegove dvije majice koje i danas čuva kao, kako kaže, suho zlato jer to je sve što joj je od njega ostalo.