Ova špilja, poznata kao Špilja kristala, otkrivena je slučajno 2000. godine tokom rudarskih aktivnosti. Rudari su probijali bočni tunel za ventilaciju kad su se iznenada našli okruženi kristalima impresivnih dimenzija. Najveći od njih bio je dugačak više od 11 metara i širok oko jedan metar, stvarajući očaravajući prirodni spektakl.
Ovi kristali, napravljeni od selenitnog gipsa, oblikovali su se tokom hiljada godina, usljed postepenog hlađenja mineralnih otopina bogatih solima koje su ispunjavale špilju. Temperatura u špilji stabilizirala se na oko 58 stepeni Celzijusa, idealno za rast kristala, dok je vlažnost dosegnula preko 90%, što stvara izazovne uvjete za ljude, piše Live Science.
"To je Sikstinska kapela od kristala", rekao je Juan Manuel García-Ruiz, geolog pri Španskom nacionalnom istraživačkom vijeću (CSIC) i sa Univerziteta u Granadi u Španiji, koji je proučavao špilju, za National Geographic 2007. godine.
"Kristali rastu sporije sada kada nisu potopljeni, a njihov će se izgled vjerojatno promijeniti s vremenom kako budu sve više dehidrirali. Ali za sada je špilja "u redu", rekao je García-Ruiz za Live Science u e-poruci.
Iako su kristali impresivni, hodanje među njima je opasno zbog skliske površine i visoke vlažnosti zraka. Stoga, posjetitelji trebaju odgovarajuću zaštitnu opremu kako bi ostali u špilji duže vrijeme. Unatoč izazovima, ova špilja predstavlja jedinstveni prirodni fenomen i podsjeća na grandioznost prirode koja je formirana kroz milenije.
