Iako srce počinje kucati još prije našeg rođenja i neprekidno radi sve do posljednjeg trenutka života, njegova unutrašnja složenost često ostaje nezapažena. Novi dokazi otkrivaju kako ovo ključno tkivo nije samo pasivni organ pod kontrolom mozga, već posjeduje vlastitu, sofisticiranu mrežu živaca – intracardijalni živčani sistem.
Naučnici s Karolinskog instituta u Švedskoj i Univerziteta Columbia u SAD, pod vodstvom neuronaučnika Konstantinosa Ampatzisa, istraživali su srce zebrice (zebrafish), poznatog modela za proučavanje srčane funkcije. Otkrili su nevjerojatnu raznolikost neurona u ovom sistemu, mijenjajući dosadašnje razumijevanje o tome kako srce održava svoj ritam.
Više od pumpanja krvi
Dugogodišnje teorije sugerirale su kako srce djeluje uglavnom autonomno, sa svojim "ugrađenim" pacemakerom koji generira ritmične kontrakcije. No, Ampatzis objašnjava da srce ima funkcionalnu mrežu živaca koja se ponaša poput "malog mozga", regulirajući ritam na način sličan tome kako mozak kontrolira disanje ili kretanje.
„Ovaj ‘mali mozak’ ima ključnu ulogu u održavanju i kontroli srčanog ritma,” izjavio je Ampatzis, naglašavajući važnost ovog sistema.
Historijski pogled na srce
Još u 18. stoljeću njemački anatom Albrecht von Haller predložio je ideju o "unutrašnjoj razdražljivosti" srca, dok je u 19. stoljeću otkriveno da gangliji – skupovi živčanih stanica – djeluju kao srčani pacemaker. Kasnija istraživanja pokazala su kako mozak utječe na funkciju srca putem simpatičkog i parasimpatičkog živčanog sistema, prilagođavajući ritam prema potrebama organizma.
No, uprkos stoljećima istraživanja, naučnici su još uvijek daleko od potpunog razumijevanja intracardijalnog živčanog sistema.
Zebrice kao ključ za otkriće
Koristeći napredne metode poput imunološkog označavanja, analize RNA na razini pojedinačnih stanica i proučavanja električnih svojstava neurona, Ampatzisov tim stvorio je detaljnu mapu intracardijalnog živčanog sistema zebrice. Otkrili su grupe neurona slične onima u centralnom živčanom sistemu, poput onih koji kontroliraju osnovne funkcije poput hodanja ili žvakanja.
Ono što je posebno fascinantno jest činjenica da ljudi i zebrice, uprkos stotinama miliona godina evolucijske razlike, dijele sličnu srčanu fiziologiju. To sugerira kako većina kičmenjaka ima ovaj kompleksni sistem, uključujući ljude.
Nove perspektive u razumijevanju srčanih bolesti
„Iznenadila nas je razina složenosti živčanog sistema unutar srca,” kaže Ampatzis. Ovo otkriće moglo bi otvoriti put prema novim terapijama za liječenje srčanih bolesti, poput aritmija, i pružiti bolje razumijevanje kako bolesti, prehrana i tjelesna aktivnost utječu na rad srca.
Umjesto da razjasne granice između mozga i srca, nalazi postavljaju nova pitanja. Buduća istraživanja mogla bi identificirati nove terapijske ciljeve, osiguravajući dugovječnost i zdravlje našeg „starog ritmičara”.
Ovo istraživanje nije samo revolucija u razumijevanju srca kao organa, već i dokaz kako priroda uvijek skriva slojeve kompleksnosti koji čekaju da budu otkriveni.
