Knjige ne mijenjaju svijet, premda bi nam takva iluzija ponekad dobrodošla. Lakše bismo živjeli, lakše opraštali, a možda i više razumjeli. Međutim, kako razumjeti onog za kojeg razumijevanja nema i ne može ga biti?
Ivica Đikić, hrvatski i bosanskohercegovački pisac i scenarist, bogate novinarske i književne karijere, prije šest je godina objavio dokumentarni roman Beara, posvećen genocidu počinjenom u Srebrenici. Nije to bila još jedna knjiga o Srebrenici, iako ih je napisano mnogo, ponajviše onih koji donose svjedočanstva preživjelih žrtva i uloge snaga Ujedinjenih naroda u samom genocidu, nego roman posvećen pukovniku Vojske Republike Srpske (VRS) Ljubiši Beari.
Iako danas, 27 godina nakon genocida u Srebrenici, većina svjetske javnosti, uključujući političke, akademske, kulturne elite, zna elementarne činjenice o srebreničkom genocidu, činjenica je da je Đikićeva knjiga donijela ne samo neke nove perspektive i poglede, nego, valjda po prvi put do danas, znamo kako je to to izgledalo unutra, kako je mašinerija smrti “radila” četiri dana, iz sata u sat, na terenu.
Đikić je ovim romanom pokušao odgovoriti na ono najteže pitanje – zašto? Zašto je Ljubiša Beara, koji nije izdao naredbu, nego onaj koji ju je “samo primio” zaista i izvršio? Kako je bilo organizirati i provesti genocid? Tko je te ljude ubijao, kako su pronađene tolike ubojice, tko je prevozio zarobljenike, tko kopao jame, tko je sve to i kako organizirao?
Na operativnoj razini ubojstva više od osam tisuća Bošnjaka organizirao je, osmislio i predvodio Ljubiša Beara, pukovnik Glavnog štaba VRS-a, koji je na područje Srebrenice, Bratunca i Zvornika došao 11. srpnja 1995. godine, kako ističe Đikić, sa samo jednim zadatkom i ciljem: da osmisli, organizira i predvodi genocid, odnosno ubijanje svih zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka izbjeglih iz zaposjednute Srebrenice.
“Ne mogu reći da sam došao puno bliže odgovoru na pitanje ‘zašto?’. Radilo se, sasvim sigurno, o mozaiku raznih motiva, a kad kažem da nisam došao do jasnog odgovora na pitanje ‘zašto?’, onda mislim na to da nisam saznao ili shvatio što je bio onaj krajnji ‘argument’ da se počini strijeljanje oko osam tisuća zarobljenika.”
“Svi koji su bili uključeni u zločin, znali su što čine i koliko radikalno krše sva pravila ratovanja i ljudskosti, ali nisam uspio ustanoviti u čemu se sastojao onaj trenutak kad je (komandant VRS-a) general Ratko Mladić iznio zašto treba pobiti sve zarobljenike, a na što drugi visoki oficiri onda više nisu imali dodatnih pitanja i sumnji”, kaže Đikić, za AJB.
Svega nekoliko oficira VRS-a bilo je na tom području u to vrijeme isključivo s tim zadatkom, podsjeća Đikić, a Beara je bio njihov šef.
“Svi drugi visoki i viši oficiri VRS-a koji su sudjelovali u operaciji ubijanja, uključujući Mladića, nisu ondje bili primarno zbog organizacije masovnog ubojstva zarobljenika”, rekao je Đikić.
Prema njegovim riječima, pukovnik Beara i nekoliko njegovih podređenih oficira bili su ondje samo zbog toga i ni zbog čega drugog: oni su se od 12. do 16. jula 1995. godine bavili samo ubijanjem zatočenih Bošnjaka.
“To je bio glavni među razlozima koji su doveli do odluke da Beara bude centralni lik mog dokumentarnog romana o genocidu u Srebrenici”, napominje.
Bilo je slučajeva da su neki ljudi tražili da se ubijanje ne događa na teritoriju njihove političke ili vojne nadležnosti, objašnjava, da su htjeli da se makne od njih, ali nitko nije rekao – “ja neću ubijati, ja se protivim ubijanju”.
“I u sasvim mirnodopskim i civilnim okolnostima za odupiranje većinskom zlu i nepravdi potrebna je hrabrost i spremnost na žrtvu, a u okolnostima rata sve postaje zaoštrenije i višestruko se potencira. Kad govorimo o srebreničkom genocidu, broj ljudi koji su pružili bilo kakav otpor operaciji ubijanja gotovo da se može nabrojati na prste jedne ruke i nitko od njih nije zbog toga teže nastradao”, podsjeća.
Danas je sjećanje na Srebrenicu, što se tiče Bosne i Hercegovine, smatra Đikić, ostalom uglavnom ograničeno na Bošnjake.
“Hrvati u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj, osim na visokoj i formalnoj političkoj razini, ponašaju se kao da ih se Srebrenica tiče tek usputno, ne osjećaju Srebrenicu kao svoju tragediju, ne vide u tome događaj i temu koji nadilaze granice nacije nad kojom je počinjen genocid”, ističe Đikić.
Srbi u Bosni i Hercegovini i Srbiji, napominje, odnosno glavna struja njihove političke i intelektualne elite, pa i veći dio javnosti, sjećanje na Srebrenicu doživljava kao neku vrstu provokacije i još jednu zavjeru cijelog svijeta protiv Srba.
“U tome i jest ključni problem, naime, u tome što Srbi, kao politička i kulturna zajednica, uporno odbijaju suočiti se s istinom o Srebrenici i nositi se s tom istinom kao odgovorna i svjesna nacija. To, naravno, nije jednostavno o kojoj god naciji na svijetu da se radi i do toga nije jednostavno doći, ali do toga je gotovo nemoguće doći ako politička, intelektualna i crkvena elita godinama poriču ili relativiziraju ono što se dogodilo u Srebrenici i iznad svega im je važno da ospore ili izrugaju pravnu kvalifikaciju genocida. To je klopka u koju su upali Srbi i ne vidim da će se osloboditi u dogledno vrijeme”, zaključuje Đikić.
