Ratni član Predsjedništva BiH Ivo Komšić objavio je zanimljiv autorski članak pod naslovom Poigravanje ratom.
U njemu Komšić demaskira kvazipatriotizam bošnjačkih nacionalista, kao i tobožnju kuknjavu o udruženosti zapadnog svijeta protiv Bosne i Bošnjaka.
Članak prenosimo u cijelosti uz autorovu dozvolu.
Kome danas treba ratna opasnost u BiH? Već ptice na grani pjevaju o tome kako je za Bosnu i Hercegovinu ulazak u EU i NATO rješenje gorućih problema s kojima se država suočava od Dejtonskog sporazuma do danas. Ta mogućnost prvi put je stvarno otvorena i zavisi od nekoliko uvjeta koje treba ispuniti i koji nisu posebno zahtjevni. Sve je ubrzano ruskom agresijom na Ukrajinu i ozbiljnom namjerom Putina da se promijeni geopolitička karta Evrope. U toj promjeni BiH je upisana kao državni interes Rusije, što se direktno suprotstavlja i našim i zapadnim interesima u cjelini. Naša unutarnja politika se također diferencirala po ovim međunarodnim interesima. Ruske interese ostvaruje Dodik, oslanjajući se na Vučića, euroatlantske interese zastupa trojka s koalicionim partnerima koji je podržavaju manje ili više, zavisno od situacije. Između ove dvije opcije ubacila se treća, euroazijska, koju predstavlja Bakir Izetbegović i koja se veže za predsjednika Republike Turske Erdogana i njegove saveznike na međunarodnoj sceni, uključujući i Putina. Ideološki oslonac proruskoj struji je ruski državni totalitarizam, prozapadnoj struji zapadna demokracija i sve vrijednosti na kojima počiva, euroazijskoj struji teokracija sa islamom kao temeljnom vrijednošću.
Kako se moglo desiti da se političke pozicije proruske struje u BiH i euroazijske struje nađu na istoj ravni?
Prvo na čemu su se ove struje poklopile je njihov odnos prema novom visokom predstavniku Christianu Schmidtu. On je došao s veoma jasnim mandatom da se pokrenu procesi koji će BiH uvesti u pregovore o pridruživanju EU. Prvi korak su bili izbori i formiranje vlasti. To se zbiva u trenutku kada Bakir Izetbegović i Dragan Čović vode pregovore u Neumu o izmjenama Izbornog zakona u koje žele unijeti stvaranje dva entiteta u Federaciji BiH, preko formiranja etničkih izbornih jedinica (po mostarskom modelu koji su obojica potpisala). Obojica tada najavljuju da se izbori ne mogu organizirati dok se oni ne dogovore. To bi značilo daljnje zadržavanje na vlasti, i na državnom i na federalnom nivou, koalicije SDA – HDZ – SNSD. To bi praktično značilo nelegalno zadržavanje postojeće vlasti na državnom nivou još jedan mandat, a na federalnom nivou drugi mandat.
Christian Schmidt je osujetio taj plan. Stvorio je uvjete da se izbori održe i uklonio sve poteškoće koje su mu servirali.
Drugo što je uradio, stvorio je uvjete za formiranje vlasti na oba nivoa. Lider te vlasti bila je koalicija trojke, liberalno-demokratskih stranaka koje su bez SDA formirale većinu u oba parlamenta. Da bi se vlast formirala, bilo je potrebno politički distancirati HDZBiH od Dodika i njegove politike i usmjeriti ih nedvosmisleno prema EU. To je bio najteži politički posao jer su te politike bile vezane od Dejtonskog sporazuma naovamo, a inače su bile inercija dogovora Tuđmana i Miloševića, odnosno Bobana i Karadžića. To hrvatskoj opoziciji u BiH nije uspijevalo godinama i svaki takav pokušaj bio je razbijen. Uspjelo je, uz velike napore Christiana Schmidta, Bruxellesu i Zagrebu koji su morali braniti interese Zapada u BiH. Dodik je ostao sam. Sa svojom paradom. Izostalo je i ono: “Čuvajte Republiku Srpsku”. To više nije imao tko izgovoriti.
Sljedeća tačka suglasnosti proruske i proazijske politike u BiH je antizapadna kampanja. Tu kampanju otvoreno vodi Dodik godinama suprotstavljajući se euroatlantskom putu BiH. Kako se na toj liniji našao Bakir Izetbegović čija je stranka desetljećima propagirala upravo taj put? Kako to da se Bakirova antizapadna retorika potpuno poklopila s Dodikovom?
1. Kome je sada potrebno dezavuirati visokog predstavnika u BiH i prikazivati ga kao čovjeka koji “rastače” BiH i “komplicira” političku situaciju, koji “neutralizira civilni sektor” i preko svojih “plaćenih” glasnogovornika “anestezira” javnost?
2. Kome je potrebna antizapadna kampanja, kampanja protiv evropskih demokratskih vrijednosti, protiv SAD-a i Velike Britanije, u trenutku kada su BiH potrebni evropski standardi uređenja države i NATO-sigurnost?
3. Kome je potrebno cijelu bh. politiku usmjeriti na jednu kič-paradu i paradu nemoći, prikazati je kao opasnost za BiH i uvod u rat?
4. Kome je potrebno aktuelnu vlast trojke prikazati kao pasivno promatranje stanja u državi, kao nemoć pred “nagomilanim” problemima i Dodikovim radikalizmom i secesionizmom, u trenutku kada pokušava stabilizirati državu i postaviti na čvrsto tlo euroatlantskog puta?
5. Zašto je podrška aktuelnoj vlasti okrenutoj euroatlantskim integracijama i podrška zapadnoj politici neprijateljski čin?
1.(1). Christian Schmidt je prepreka podjele Federacije BiH na dva entiteta u što su bili krenuli Bakir Izetbegović i Dragan Čović. U sjeni srpskog i hrvatskog nacionalizma Bakir Izetbegović je godinama prikrivao svoj nacionalizam i polako ga širio među Bošnjacima. On je u svoj drugi entitet ucrtao, uz ostala većinska bošnjačka područja, i središnju Bosnu – danas jedinu multietničku hrvatsko-bošnjačku sredinu. Njegov nacionalni entitet bez središnje Bosne bio bi neodrživ. Bez nje je neodrživa i država BiH. To smo znali i u vrijeme agresije i zbog toga je akcenat bio na očuvanju središnje Bosne. To je znao i Alija i zbog toga nije odobravao ulazak Armije u ta područja. Da se to desilo, BiH bi se odmah podijelila i to u pregovorima koji su tada vođeni i u kojima sam sudjelovao. Dakle, ovo ne piše netko tko je iz mišije rupe promatrao događaje, nego u njima sudjelovao. Ovima iz mišije rupe danas sve izgleda jednostavno jer pojma nemaju koliko je sve bilo na ivici sloma, koliko je BiH bila na granici nestanka. Zato oni danas prihvaćaju Bakirov nacionalizam i pokušavaju ga proširiti na cijeli narod, zato im nije problem tražiti da se Hrvate potrpa u dva vagona i protjera iz BiH, zato im nije problem napisati: “Moj Alija, zašto si poslušao Ivu? Trebao si Armiju pustiti da do kosti potuče ustaše srednje Bosne”, zato su danas svi Hrvati koji upozoravaju na bošnjački nacionalizam ustaše, plaćenici Čovićevi ili Tuđmanovi. Christian Schmidt im je nepoželjan danas kada je najpotrebniji, kada treba stvoriti uvjete za otvaranje pristupnih pregovora s EU i kada treba osigurati jedinstvo aktuelne vlasti oko toga. Zašto je on neprijatelj BiH i Bošnjaka ako pokušava opsežnim konsultacijama preko administracije EU i preko aktuelne vlasti u Zagrebu, koja je dio te administracije, sačuvati taj kurs?
2.(2). Kome je potrebno, u situaciji kada EU olabavljuje uvjete za pokretanje pristupnih pregovora, kada želi našu zemlju i institucionalno i stvarno uključiti u zapadni svijet, voditi antizapadnu kampanju? Tu kampanju je započeo turski predsjednik Erdogan svojom posjetom BiH pred zadnje izbore. On je na sastanku s vjerskim liderima i vrhom SDA ukazao na pogubnost evropskih vrijednosti za bošnjački narod. Evropske demokratske vrijednosti i zapadna kultura u cjelini prokazane su kao neprijatelji bošnjačkog identiteta. Sve se to zbiva u trenutku kada se upravo iz usta tih lidera ponavlja floskula o Bošnjacima kao evropskom narodu. Ove Erdoganove upute Bakir Izetbegović je pretvorio u premise izborne kampanje i s njima išao među narod. Danas je ta antizapadna kampanja eskalirala dotle da se jedna direktorica osnovne škole javno i “s ponosom” hvali kako u njenoj školi nema za Novu godinu ni jelke ni Djeda Mraza. To je model Bakirove vlasti, model njegove “građanske države” u kojoj nema mjesta za druge, a Bošnjaci će se morati prilagoditi.
3.(3). Prikazivanje Dodikove parade na 9. januar kao kičeraj i nemoć nije nikakvo “anesteziranje” bh. javnosti, nego realna procjena tog događaja. Što smo vidjeli? Vidjeli smo mladiće i djevojke u nekim smiješnim odorama bez simbolike, naoružane pješadijskim naoružanjem, ukočenih pogleda i zaleđenih grimasa, suspregnutih vojničkih pozdrava. Ispred prepune tribine na kojoj nije bilo evropskih zvaničnika, čak ni onih važnih iz Srbije, bio je poluprazan trg. Kome treba to prikazati kao ratnu prijetnju Bosni i Hercegovini i njenom opstanku? Milošević i Karadžić su imali iza sebe četvrtu armiju u Evropi po snazi pa nisu uspjeli u svojim namjerama. Čime to prijeti Dodik? Zar je to vrijedno straha? Anesteziju naše javnosti zapravo vrše oni koji insistiraju na strahu. Dodik im služi samo za radikaliziranje naroda, za držanje naroda u stalnoj napetosti, a to znači paralizi. Pri tome, napadaju se visoki predstavnik, SAD, Velika Britanija i zemlje EU. Vrši se antizapadna kampanja da bi se narod usmjerio ka proazijskoj opciji. Nije sporno da je Turska prijateljska zemlja, ali je sporno ako njen predsjednik usmjerava Bošnjake protiv Zapada i istovremeno podržava Dodika, prikazujući ga kao najboljeg prijatelja. Kako neprijatelj naše zemlje može biti njegov prijatelj? Bakiru i njegovim pristalicama odgovor na ovaj apsurd nije važan, važno je radikalizirati narod protiv Zapada i u tom kontekstu protiv Hrvata koji su bezrezervno okrenuti Zapadu.
4.(4). U ovoj antizapadnoj kampanji koju vode bošnjački nacionalisti važno je aktuelnu vlast koju predstavlja trojka prikazati kao izdajničku, kao plaćenike Zapada, kao nesposobne da se suprotstave Dodiku.
Zašto im treba trojku odvući s euroatlantskog puta na klisku stazu sukoba s Dodikom?
Oni, zapravo, ne žele BiH u EU i NATO-u jer to definitivno udaljava državu od euroazijskih integracija i njihovih teokratskih standarda – islamizacije i sl. Trojka, nažalost, mora balansirati između Dodikovih želja i njegovih mogućnosti, mora sačuvati krhku koaliciju i korak po korak pomicati državu ka Evropi. Sve kada bi zapustili svoje prioritetne poslove i posvetili se potpuno Dodikovim ludostima, oni te ludosti ne mogu otkloniti. Dodik prkosi Zapadu, on omalovažava EU, protiv je NATO-puta, on ponižava SAD, on krši Dejtonski sporazum. Tome ukraj ne može stati trojka, ona se može samo izgubiti u tom nastojanju. Dejtonski sporazum je projekat SAD-a i njihovih saveznika. Prema tome, Dodik je njihov problem i uz to predmet za naše pravosuđe. Visoki predstavnik je donio zakonski okvir po kome Dodik može krivično odgovarati, ali mu on ne može izreći tu mjeru. To može samo naš sud. Međutim, cijeli pravosudni sistem je uspostavljen u vrijeme vlasti SDA, HDZ-a i SNSD-a – to je njihova “neovisna” infrastruktura. Trojka može samo insistirati da institucije države rade svoj posao i da tvorci Dejtonskog sporazuma brane svoj projekat. Ona ne smije gubiti korak u raskoraku prema Dodiku.
5.(5). Svako tko se usudi ukazati na bošnjački nacionalizam, proglašava se neprijateljem države i Bošnjaka kao naroda. Tako se Hrvati u cjelini prikazuju kao nacionalisti, čak i one hrvatske i vjerske institucije i pojedinci koji su se, sve vrijeme agresije, uporno zalagali za cjelovitu i suverenu BiH. Oni su odigrali odlučujuću ulogu u referendumu 1992. godine na koji su se Hrvati listom odazvali i glasali za suverenu, cjelovitu i nezavisnu državu, ravnopravnih građana i naroda. Zahvaljujući Hrvatima, referendum je uspio, BiH je dobila samostalnost i međunarodno priznanje. Kada danas upozoravaju na opasnost bošnjačkog nacionalizma, baca se pod noge njihova povijesna uloga. Zastupa se teza o pozitivom, odnosno “patriotskom nacionalizmu” koji je rezerviran samo za Bošnjake. Ide se tako daleko da se želi promijeniti i zavnobihovski i referendumski karakter BiH, želi se proglasiti bosanska nacija u BiH, što praktično znači bošnjačka. Po logici - jedan narod, jedna nacija, jedna država, BiH bi postala država tog naroda. Srbi i Hrvati bi bili nacionalne manjine i vjerske zajednice. Hrvatsko narodno vijeće i njemu bliske hrvatske institucije i intelektualci, te Katolička crkva u BiH, nikada to neće prihvatiti, kao što nisu prihvatili ni hrvatski nacionalizam i separatizam i podjelu države. Tada su bili patriote i braniči države, sada su neprijatelji i države i Bošnjaka, sada su ustaše.
Kome treba BiH bez Hrvata?
