Ljudski mozak je multidimenzionalni organ, na samom vrhu evolutivnog razvoja, koji omogućava mentalno putovanje kroz vrijeme, imaginaciju, anticipaciju, memoriranje i inhibiciju.
Veliki mozak, kao dio ljudskog mozga, predstavlja neparni organ sa dvije hemisfere koje su centralno spojene corpus callosumom, najvećom od pet komisura mozga, piše BHDoktor.
Ukupna debljina corpus callosuma govori o unutrašnjoj konektiranosti pojedinih dijelova mozga, a time i o ukupnom moždanom kapacitetu. Einstein je imao grandiozan corpus callosum, njegov moždani kapacitet je bio odraz natprosječne interkonektiranosti unutar njegovog mozga.
Nema nevažnih mjesta
Naš mozak je filogenetski, ontogenetski, histogenetski i imunogenetski specifičan, te sadrži heterogene morfološke i funkcionalne cjeline.
Čitav mozak je elokventan. Mozak nema nevažnih mjesta, nema neaktivnih zona i nema viška materije.
Živi ljudski mozak funkcionira kroz interakciju njegovih segmenata tako da su konekcije unutar njega značajnije od pojedinačnih centara. Naprosto, ljudski mozak je više od proste sume njegovih dijelova i predstavlja najkompleksniji komad materije u nama poznatom univerzumu.
Skoro pa možemo reći da smo ništa drugo nego naš moždani konektom, odnosno emanat mreže međusobno povezanih neurona (moždanih ćelija). Mapiranje ovog moždanog konektoma i dešifriranje električnih signala koji su komprimirani unutar njega, a koji generiraju naše misli, osjećaje i ponašanje, postalo je moguće zahvaljujući nedavnom razvoju složenih naučnih alata i tehnologija.
Napredak u matematici i kompjuterskoj tehnologiji, te snimanju i vizualiziranju moždanih detalja u realnom vremenu omogućili su proučavanje živog ljudskog mozga kao cjeline, ali i njegovih pojedinih dijelova, što ranije nije bilo moguće čak ni zamisliti.
Tipični ljudski mozak sadrži 100 milijardi neurona. Prosječan neuron velikog mozgu ima 10.000 konekcija. Međutim, pojedinačni neuroni u moždanom stablu imaju prosječno 100.000 konekcija, dok svaki neuron u locus coeruleusu, koji predstavlja centar moždanog noradrenalina, ima čak 250.000 konekcija.
Mapa vlakana
Danas postoje novi načini istraživanja genetskog uticaja na moždane konekcije, ali i proučavanja faktora okoline i njihovog uticaja na formiranje tih konekcija. Nedavne studije o konektomu govore da povezanost neurona nije slučajna i da neuronske konekcije čine gustu mrežu koja podsjeća na pravilnu mapu ulica. Ranije smo mislili da su neuroni i njihovih nastavci u konektomu našeg mozga raspoređeni nasumično i pod različitim uglovima, ali danas znamo da se naša moždana bijela masa sastoji uglavnom od mape vlakana koja se ukrštaju pod pravim uglovima bez dijagonala.
Neuronski nastavci koji omogućavaju ove konekcije i formiranje moždanog konektoma su okruženi izolacijskim, zaštitnim materijalom (mijelinom) koji omogućava brže i usmjerenije širenje električnih impulsa. Ova izolacija je noviji faktor u evoluciji, u nekim ranijim filogenetskim fazama mozak nije imao mijelinsku izolaciju zbog čega su njegovi neuroni bili izloženi smetnjama u provođenju električnih impulsa, posebno u slučajevima kada su ti impulsi putovali drugim smjerom osim pravokutnim. Dijagonalno putovanje električnih impulsa u nemijeliniziranom mozgu djece je faktor njihovog interferiranja, odnosno ometanja njihove električne provodljivosti.
Čak i komplikovani biološki sistemi, od kojih je najsloženiji ljudski mozak, funkcioniraju oslanjajući se na proste zakone dostupne razumu svakog prosječnog čovjeka. Sve oko nas je određeno principima koji mogu biti otkriveni i elaborirani naučnim metodama. Živimo u uređenom univerzumu čije je funkcioniranje uistinu dostupno ljudskom umu.
