Kod kičmenjaka se nervni sistem razvija iz središnjeg žlijeba na leđima embriona. Ovaj žlijeb formira neuralnu cijev. Prednji kraj te cijevi, nakon njenog zatvorenja, počinje da bubri u tri međusobno povezane vezikule iz kojih se kasnije formira prednji mozak (prosencephalon), srednji mozak (mesencephalon) i stražnji mozak (rombencephalon).
Prednji mozak (prosencephalon) se dijeli na ekspandirani veliki mozak (telencephalon) i međumozak (diencephalon).
Progresivno uvećanje velikog mozga je jedan od najupečatljivijih procesa u toku evolucije, piše BH Doktor.
Kora velikog mozga
Moždana evolucija se može razumjeti usporedbom mozga ribe, reptila i sisara. U sva tri slučaja, mozak se razvija u formi dvije cerebralne hemisfere koje su međusobno povezane mrežom dugih nastavka (aksona) nervnih ćelija koji čine corpus callosum. Kora velikog mozga kod svih kičmenjaka ima nekoliko značajnih karakteristika:
a) tijela nervnih ćelija (neurona) su raspoređena po slojevima;
b) na površini mozga se nalazi molekularni sloj u kojem nedostaju tijela neurona;
c) posjeduje velike, piramidalne neurone koje pužaju svoje dendrite (kratke nastavke) sve do površnog molekularnog sloja.
Kod svih sisara površinu velikog mozga čini višeslojni plašt ćelija koji nazivamo neokorteks (nova kora velikog mozga). Tokom ljudske evolucije, uglavnom se ekspandirao neokorteks, a ne cijeli mozak i to na račun čeonog dijela.
Kod ljudskog mozga neokorteks je debljine od 2 do 5 mm i on predstavlja sivu masu mozga. Ona prekriva, ispod grupirane, snopove dugih nastavaka (aksona) koji čine bijelu masu.
Duboko u bijeloj masi svake hemisfere se nalaze tri kolekcije sive mase: bazalne ganglije, hipokampus (na presjeku nalikuje morskom konjicu) i corpus amigdaloideum (amigdala ili bademasto tijelo). Bazalne ganglije su involvirane u kontrolu pokreta, dok hipokampus i amigdala imaju važnu ulogu u pamćenju i emocijama.
Talamus (unutrašnja soba) je dio međumozga i glavni moždani relej sa kortikalnim konekcijama u oba smjera. On predstavlja glavni ulaz u sivu masu korteksa.
Kod sisara, krov srednjeg mozga bubri u dva para kupola. Gornji par je uglavnom povezan sa pokretima očiju, a donji par je značajan za slušne informacije.
Moždano stablo je centralni i evolutivno najstariji dio mozga. Zovemo ga reptilni mozak jer ga imaju u najprimitivniji reptili. Uključuje srednji mozak (mesencephalon), most (pons) i produženu moždinu (medula oblongata).
Prednji dio moždanog stabla sadrži mrežastu formaciju sa jezgrima podijeljenim prema vrsti neurotransmiterima. Mrežasta formacija budi veliki mozak i bitna je za kvantitet svijesti. Čak i reptili imaju budnost (kvantitet svijesti), ali nemaju kvalitet i punu svijest ispunjenu sadržajem.
Srednji mozak se smatra centrom kvantitativne svijesti i njegov oštećenje dovodi do kome (stanja smanjenje reaktivnosti iz koje se ne budi lako, komatozna osoba ne slijedi upute, ne otvara oči i ne govori).
Pet slojeva neurona
Dio stražnjeg mozga se tokom ontogeneze diferencira u foldiranu strukturu koju nazivamo mali mozak (cerebellum). Mali mozak je lokaliziran nazad a služi za kontrolu balansa i položaja, izvođenje finih pokreta, te učenje kompleksnih obrazaca pokreta. Neurohirurg upravo u malom mozgu ima pohranjene instrukcije za svoj naučeni, automatizirani, manuelni rad, a dijete automatizirane informacije za vožnju biciklom. Ove informacije se ne zaboravljaju.
Kod svih kičmenjaka, donji kraj stražnjeg mozga se razvija u produženu moždinu koja regulira i kontrolira rad srca i disanje. Kada prestane funkcionirati moždano stablo, a time i mozak, ljudsko biće proglašavano mrtvim. Mrtav čovjek još uvijek može imati očuvanu srčanu akciju jer srce ima, pored centralne, i autonomnu kontrolu.
Limbičko područje nazvano alokorteks pokazuje karakteristične morfološke obrasce, od regija bez slojeva u amigdali (primarni emotivni centar) do dvoslojnog koreteksa hipokampusa (bitan za prostornu memoriju koja omogućava da se Lassie vrati kući).
Mezokorteks ima tri do pet slojeva neurona. On uključuje paralimbičke strukture bitne u modeliranju emocija (kaudalni orbitofrontalni korteks, inzulu, temporalni pol, parahipokampalni korteks i cingulatni girus) koje su anatomski i konekcijski inkorporirane između alokorteksa i neokorteksa.
Svi neuronski krugovi u ljudskom mozgu konvergiraju u neokorteks. Ovi krugovi su odgovorni za senzacije, percepcije, voljne pokrete, učenje, govor, jezik i spoznaju.
Glavna osobina našeg mozga je plasticitet, što znači da se ljudski mozak oblikuje životnim iskustvom, koje je specifično za svakoga ponaosob. Neuroni bebe su primarno nekonektirani. Međutim, svake sekunde se formira oko dva miliona novih konekcija (sinapsi) u mozgu ljudskog infanta, i to u periodu do druge-treće godine njegovog života. Čak 50 % tih konekcija će oslabiti ili nestati do zrelosti. Samo one konekcije koje se koriste imaju tendenciju jačanja, dok one koje nisu u upotrebi postepeno nestaju.
Naš moždani potencijal, determiniran našim genetskim kapacitetom, nikada ne biva u potpunosti realiziran. Mi postajemo ono što jesmo zahvaljujući procesu moždane redukcije. Nas na kraju određuje ono što je uklonjeno iz našeg mozga, a ne ono što je nastalo u njemu, u periodu ranog djetinstva, a na osnovu našeg genetskog kapaciteta.
Životno iskustvo nas usmjerava i određuje kakvi ćemo na kraju kao osobe biti, naprosto reducirajući ono što su nam dali naši geni.
Kako reče veliki Otto Fenichel (1897-1946) : „Svaki preživljeni trenutak života učestvuje u uobličavanju ‘strukture' koja ograničava obilje ostvarljive multipotencijalnosti samog života čineći organizam rigidnijim i približavajući ga neorganskom“.
