U svijetu medicine naša zemlja naišla je na odskočnu dasku, pa završila u revolucionarnom koraku. Za svijet i ne toliko velika stvar, ali za nas ogromna.
Naime, u nedjelju je u Kantonalnoj bolnici Zenica obavljena prva transplantacija srca u BiH s moždano mrtvog donora. Eksplantirani su srce i oba bubrega.
Kako su naveli na službenoj stranici zeničke bolnice, nakon utvrđene moždane smrti, a u skladu sa zakonskim procedurama, razgovaralo se s porodicom preminulog pacijenta o doniranju organa.
Multiorganska eksplantacija obavljena je u saradnji medicinskih timova uposlenika JZU KCU Sarajevo i uposlenika JU KB Zenica.
Iz KCUS-a se nisu (još) oglašavali o ovom epohalnom potezu, a Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije Bosne i Hercegovine, smatra da je to sasvim razumljivo.
"Transplantacija srca je urađena i mi smo kao Udruženje presretni i ponosni na naše ljekare, posebno na one iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, ali i na Kantonalnu bolnicu Zenica te na transplant-koordinatore koji zaista rade odličan posao i bez njih bi se to teško napravilo", kazat će Žuljević za Raport.
Dodaje da bi se također teško napravilo bez darivaoca, bez porodice preminulog darivaoca od koje je sve počelo i njeno da je spasilo ove živote.
Podsjetimo, iz KB-a Zenica javili su da je donor dvadesetjednogodišnjak, čija je moždana smrt dijagnosticirana 3. augusta.
"Pretpostavljam da KCUS čeka kako će se razvijati postoperativni tok pacijenta. Po mom mišljenju, to je donekle opravdano i ne slave previše, ostali su s obje noge na zemlji. Mi slavimo. Mi smo zagovarali takvu transplantaciju posljednje dvije godine. Još davno smo govorili da je BiH spremna za transplantaciju srca i da je krajnje vrijeme da se takva transplantacija uradi. Recimo, Sjeverna Makedonija je uradila u jeku pandemije 2020. godine transplantaciju srca, što me je iznenadilo da je to uradila prije nas", priča nam naš sagovornik.
Kad su u pitanju zemlje regiona, objašnjava da Srbija to radi već duže vrijeme te da su Hrvatska i Slovenija među prvim zemljama u Evropi po broju transplantacija i drugih organa.
Ovo će ući u anale
"Mislim da je ovo revolucija, historijski trenutak, jer ovo će ući u anale svih udžbenika, dnevnika, wikipedija itd, jer jednom se radi prva transplantacija srca, to se uradilo neki dan i to je dobar znak za sve nas, za transplantacijsku medicinu, zapravo, ovo je nada pacijentima da će jednog dana dobiti taj najvažniji poziv u životu, poziv za transplantaciju", cijeni Žuljević.
Predsjednik udruženja objašnjava nam da li BiH ima saradnju s drugim državama o ovom pitanju.
"Do 2017. godine imali smo saradnju s Hrvatskom. Imali smo mogućnost reciprociteta, odnosno mogli smo da uzmemo jednu jetru od Hrvatske da spasimo našeg čovjeka, a onda smo tu jetru morali vratiti nakon što se steknu uvjeti. To smo jedno vrijeme mogli ispoštovati. Srce se nije moglo zadužiti, jer nismo raditi transplantacije. Međutim, ako smo uzeli dvije jetre, a nismo vratili nijednu, onda se to obustavi, zbog čega je i došlo do raskidanja ugovora između BiH i Hrvatske", govori sagovornik Raporta.
Bubrezi su, opet, druga priča. Nisu revolucija odavno u našoj zemlji.
"Kad su bubrezi u pitanju, transplantacija se radila kod nas i ranije, od 1999. godine radi se na KCUS-u i UKC-u Tuzla. Što se tiče srca, nažalost, ljudi nisu imali rješenja. Poneko bi uspio da ugradi mehaničku pumpu, tj. umjetno srce koje bi održavalo pacijenta u životu, ali to je veoma skup zahvat i ne može svako doći do toga", reći će Žiuljević i pojasniti da pomenuta pumpa košta između 200 i 300 hiljada KM.
Upozorava na tragične sudbine ljudi te podsjeća na mladog, prerano preminulog 22-godišnjeg Adnana Šemića iz Mostara zbog kojeg je promijenjen Zakon o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja Federacije BiH. Predsjednik Udruženja upozorava i na tri jetre koje su se "izgubile iz vida".
"Nažalost, ljudi su umirali ne dočekavši transplantaciju, kao što se dogodilo nedavno Adnanu iz Mostara koji nije dočekao jetru, preminuo je. U posljednja tri-četiri mjeseca imali smo četiri preminula donora, iskoristili smo samo jetru, a tri nismo. Mi ćemo kao Udruženje pokušati saznati zašto se to desilo, jer je UKC Tuzla to radio. Mi smo zbog te tri jetre izgubili tri života. Dakle, Federalno ministarstvo, UKC Tuzla i svi oni koji su odgovorni za transplantacijski program moraju naći način i moraju riješiti probleme koji se događaju da ne bi imali ovakve propuste i da bi se spasili životi", jasan je Žuljević.
Potcrtava da za srce postoji određena mehanička pumpa, za bubreg postoji dijaliza, za jetru ne postoji zamjena.
"Imali smo 30 pacijenata koji čekaju na transplantaciju srca, jedan od njih imao je sreću u nedjelju da ima podudarna tkiva s donorom i dobio je srce. Za ostalih 29 osoba pitanje je kako će završiti njihovi životi. Bore se u državi, izvan nje, ali nemate državu koja će vas staviti na listu čekanja kao stranca, jer imaju svoje pacijente koji čekaju. Stalno sam govorio, i kao predsjednik Udruženja i kao čovjek, da moramo posvetiti više pažnje tome da se transplantacije rade u BiH. Ne možemo se uzdati u Hrvatsku, Francusku, Tursku, moramo se okrenuti sebi. Moramo praviti ambijent da imamo više donora, da imamo više transplantacija, više spašenih života", kaže nam sagovornik.
Kad je u pitanju transplantacija bubrega, dodaje, jedna godina dijalize je jedna cijena transplantacije bubrega.
"Možete zamisliti dvije hiljade pacijenata koji idu na dijalizu svaki drugi dan, kad bi se transplanirala samo jedna trećina, kolika bi to ušteda bila. Da ne govorim kakva je kvaliteta života. Stalno potenciramo i pokušavamo preko parlamentaraca da im damo do znanja da zapravo transplantacija, osim što je novi život za pacijenta, to je i ušteda u zdravstvu", upozorava Žuljević.
S druge strane, akcentira farmaceutske firme koje "žive" od dijalize i koje prave probleme u nastojanju da što više ušićare.
Borimo se s vjetrenjačama
"Vodimo borbe s vjetrenjačama. Mi smo 2019. imali zahtjeve i, za divno čudo, Vlada FBiH je tad zasjedala, doneseno je pet zaključaka, od kojih je jedan bio da kliničkim centrima u Federaciji transplantacija mora biti prioritet. I zaista su krenule transplantacije, onda je došlo do pandemije koronavirusa i sve nam se srušilo. Nakon toga 600 dana BiH nije imala nijednu transplantaciju", podsjeća sagovornik Raporta.
Zašto je to tako, je li pandemija bila samo dobrodošlo opravdanje za nerad ili je zaista kumovala?
"To je bio paravan, mi znali smo da to ne može biti tako, vršili smo pritisak na bolnice da moraju raditi. Imali smo situaciju da je članica našeg udruženja Dragica Balta preminula pored živog donora. Muž je bio donor, skinuo deset kilograma, stalno su ih vraćali iz Tuzle zbog pandemije i žena je dobila moždani udar i preminula", priča Žuljević.
Mišljenja je da empatiju moramo probuditi i kod ljekara i građana. Ističe da je transplantacijska jedina grana medicine koja ovisi o građanima.
"Ako nema donacije, nema ni transplantacije. Da biste imali donora, morate imati visoku svijest kod građana. Na tome najviše radi naše udruženje zajedno s donorskom mrežom BiH, koja je ostavljena kao pastorče. A trebala bi da bude produžena ruka ministarstva zdravstva koja bi radila na terenu na podizanju svijesti, jer nećemo imati dovoljan broj donora", jasan je naš sagovornik.
Kad je ova tema u pitanju, i Evropska unije ima svoje norme.
"Broj kadaveričnih transplantacija (od umrlih osoba) vodi nas prema Eurotransplantu. Možemo imati stotinu transplantacija od živih donora, to nema veze s Eurotransplantom. Dvadeset puta je veća šansa da ćemo biti u potrebi za transplantacijom, nego da ćemo biti donori. Ljudi se stavljaju stalno u ulogu donora. Svaki dan 18 ljudi umre u Evropi a da ne dočeka transplantaciju, samo dva posto pacijenata koji umru u jedinicama intenzivnog liječenja su donori", priča predsjednik Udruženja.
Ističa da je tu kvaka gdje imamo veću potrebu za organima nego što imamo ponudu.
"Hrvatska ima 35 donora na milion stanovnika i to je puno. Rade između 200 i 300 transplantacija godišnje. Mi smo lani imali 15 ili 16, ove godine 17 transplantacija i taj broj daje otmizam koji gajimo da ćemo do kraja godine imati 20 ili 30, što je opet deset puta manje od Hrvatske", zaključuje za Raport Tomislav Žuljević.
