vatrena stihija

Ja sam pepeo, gdje sam nekad bio vatra: Ovo je priča o Vatrogasnoj kasarni u Sarajevu

Tadašnji zapovjednik čete Alija efendija Lutvo putovao je po velikim gradovima Monarhije i prikupljao podatke o modernim vatrogasnim kasarnama

Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrije, stara je narodna izreka, a onaj ko se najviše u životu dima nadimi te vatrom ogrije svakako je onaj ko časno i hrabro obavlja dužnost spašavanja života i imovine, pritom stavljajući na kocku i svoj život.

Naravno, riječ je o vatrogascu.

Početak storije

Ova priča počinje u centralnom dijelu Sarajeva, odnosno na Skenderiji, u južnom nizu današnje Ulice Hamdije Kreševljakovića na samom ćošku s Ulicom Fehima efendije Čurčića.

Nekad davno, baš na tom mjestu, dok današnje ulice nisu nosila ta imena, jednog dana osvanut će prelijepa građevina, koja će ostati prepoznatljiva do dan-danas.

Pod šinjelom Austro-Ugarske Monarhije poznati arhitekta Josip Pospišil je, nakon Beča, Praga, Ciriha, Meinza, stvarao i u BiH. Posebno zanimanje iskazivao je za arhitektonsko naslijeđe te za urbana pitanja Sarajeva.

Jedno od njegovih najznačajnijih ostvarenja svakako je Vatrogasna kasarna u glavnom gradu BiH.

Foto: FB

Kao što je poznato, u to doba veleljepne građevine nicale su kao gljive poslije kiše, tako da je i za ovu kasarnu bila potrebna samo godina. Od projekta 1912. do realizacije 1913. godine.

Autor projekta, u članku pod nazivom "Aus bosnischer Praxis", objavljenom 5. januara 1912. godine u stručnom časopisu Der Bautechniker, XXXII, u Beču, objavio je više svojih projekata, a među njima i viziju zgrade Vatrogasne kasarne.

Tadašnji zapovjednik čete Alija efendija Lutvo putovao je po velikim gradovima Monarhije i prikupljao podatke o modernim vatrogasnim kasarnama.

Za prvog komandanta je izabran Huršid Terzinski. Nakon njega dužnost preuzima dotadašnji podzapovjednik Gradske vatrogasne čete u Mostaru, Alija Lutvo.


Kada je 30. januara 1884. godine na Bistriku izgorjela zgrada u kojoj je bila smještena Finansijska uprava, sačuvana građa je poslužila Stalnoj vatrogasnoj četi za grad Sarajevo da, uz spremište u Tereziji ulici (današnja Ulica Hamdije Kreševljakovića) dozida privremenu Vatrogasnu kasarnu za smještaj ljudstva, a uz
nju i požarnu kulu za osmatranje požara.

Od tada, Sarajevo je imalo dvije požarne kule: jednu na vojnoj kasarni i drugu na Tereziji.

Ubrzo se pokazalo da privremena Vatrogasna kasarna ne može biti trajno rješenje. Provizorna zgrada nije predstavljala adekvatan odgovor za smještanje ljudstva i materijala, pa je sve to predstavljalo smetnju za uspješan rad vatrogasaca.


Međutim, tek uoči Prvog svjetskog rata, gradnja moderne vatrogasne kasarne je ušla u plan velikih općinskih investicija. U istoj ulici otkupljeno je građevinsko zemljište na kojem će se kasnije izgraditi Vatrogasna kasarna.

Foto: Arhiv BiH

Nakon što je Općina raspisala konkurs, izvođenje građevinskih radova je povjereno preduzeću
Union Baugersellschaft.

Projekt Josipa Pospišila je na kraju urađen po uzoru na jednu vatrogasnu kasarnu u bečkom kotaru i predviđao je spremište za sprave i materijale, spavaonice i druge prostorije. Istočno od objekta stvoren je prostor namijenjen vatrogasnim vježbama.

Između Terezije ulice i Mutnog potoka, za potrebe građenja objekta probijena je i poprečna ulica, danas Ulica Fehima efendije Čurčića, a ukupna cijena investicije je iznosila 444.617 kruna, piše J. Bakrač u knjizi "Sto godina vatrogastva BiH", (1879 - 1979, str. 182., Borac, Travnik, 1979).

Građevinski radovi su završeni početkom maja 1913. godine.

U unutrašnjem dvorištu prethodno se nalazio mesdžid Abdulhalim-age na Mutnom potoku, sagrađen između 1528. i 1540. godine. Na prvi pogled bio je ačik, što znači otvoren sa svih strana. Skromno je građen, imao je drveni minaret sa prostranim haremom. Abdulhalim, po kojem mesdžid nosi ime, bio je
upravitelj dvora bosanskog sandžak-bega Skender-paše.

Mesdžid je uklonjen sredinom 20. stoljeća, neposredno pred gradnju istočnog bloka koji se nalazi u Ulici Hamdije Kreševljakovića. (Mesud Sarić, "Kako je urbanistički uragan dohak'o sarajevskoj zelenoj dolini", str. 93, Biblioteka "Hamdija Kreševljaković", Sarajevo, 2007.)


Od 1. juna 1913. godine u upotrebu su pušteni javno-požarni automati, koji su bili tako podešeni da je požar objavljivan pritiskom na dugme koje se nalazilo pod staklom automata. Tada su se u Vatrogasnoj kasarni otvarala sva vrata na električni pogon, zazvonila bi sva zvona na uzbunu i upalile bi se sve svjetiljke.

Iz spavaonice bi se s prvog sprata spuštali vatrogasci u spremište povezano sa štalom za deset konja. Troškovi izrade sistema požarnih automata stajali su općinu 50.000 kruna.

A onda je došao i Prvi svjetski rat u kojem se Vatrogasna četa gotovo raspala, a objekt je bio
zapušten.

Između dva svjetska rata, vlasti Kraljevine SHS/Jugoslavije su zanemarile ovu službu i održavanje samog objekta. Prihodi vatrogasaca su bili vrlo mali, a njihov status je bio nezavidan. Objekt nije redovno održavan, a vlast se nije brinula o tehničkom unapređenju ili barem održavanju objekta i službe. Za potvrdu ove teze može poslužiti podatak da je tek 1930. godine Vatrogasna četa dobila svoje
prvo vatrogasno motorno vozilo, koje je garažirano u remizi Vatrogasne kasarne. (J. Bakrač, "Sto godina vatrogastva BiH", 1879 - 1979, str. 181. i 182., Borac, Travnik, 1979.)


Tokom druge polovine 20. vijeka tehnički nivo opremljenosti je rastao, i u Vatrogasnoj kasarni je 1979. godine bilo smješteno 29 vatrogasnih motornih vozila. Vatrogasna kasarna je
opremljena sa dispečerskom službom povezanom sa repetitorom na Trebeviću.

Sve ove okolnosti su utjecale na to da Vatrogasna kasarna i Vatrogasna brigada, smještena u njoj, zauzmu istaknuto mjesto u gradu i osiguraju zavidnu protivpožarnu
zaštitu.

Kako je rastao nivo tehničke opremljenosti, rastao je i broj samih vatrogasaca. Stoga je, šezdesetih godina 20. stoljeća, donesena odluka o proširenju Vatrogasne kasarne.


Tokom proteklog rata u BiH Vatrogasna kasarna nije doživjela teža oštećenja.

Pogled na atraktivnu građevinu

Ako posmatramo u tlocrtu, objekt je građen u obliku slova L, a na južnoj strani prema unutrašnjem
dvorištu nalazi se dodatno krilo približno pravougaonog oblika.

Prošetamo li pored ovog izdanja i malo ga bolje pogledamo, vijet ćemo da se glavni korpus objekta djeluje monolitno i snažno.

Veliki otvori u prizemlju zgrade na zapadnoj i sjevernoj fasadi su posljedica novih konstruktivnih i funkcionalnih rješenja i materijala. Ovi otvori su odijeljeni snažnim vertikalnim stupcima od opeke, koji se protežu od prizemlja do krovne strehe, povezujući na taj način fasadne plohe i naglašavajući velike raspone iznad ulaznih vrata u prizemlju zgrade. (M. Hrasnica, "Arhitekt Jospi Pospišil – život i djelo", str. 161. I 162., Acta Architectonica et Urbanistica, Sarajevo, 2003.)

U centralnom dijelu zapadne fasade, u prizemlju se nalazi pet garažnih otvora, a na gornja dva sprata se nalaze po dva dvokrilna prozorska otvora iznad svakih vrata (ukupno 10 prozora po spratu) sa nadsvjetlima.

Rasteri, koji se sastoje od garažnih vrata ispod i prozora na spratovima odijeljeni su vertikalnim stupcima od opeke, oslonjenim na visoke kamene postamente36. Stupci od opeke su istureni u odnosu na fasadnu
ravan i stubasto se spuštaju prema fasadnoj plohi.

Iznad tri centralna stupca na nivou potkrovlja nalaze sevdimnjaci. Na južnoj strani iste fasade se nalazi glavni lučno završeni ulaz u objekt, a u prizemlju se nalaze još dva dvokrilna prozora, dimenzija. Na gornja
dva sprata nalaze se po tri dvokrilna prozora. Vertikalni stupci od opeke su uži u odnosu
na ostale.

Na sjevernoj strani iste fasade, u donjoj zoni se nalazi kamena ploča s natpisom: „Sagrađeno godine 1912. Za načelnikovanja eff. Čurčića, dra Nikole Mandića i Riste H. Damjanovića“.

Na drugom spratu nalazi se drveni istak – osmatračnica isturena u odnosu na fasadu. Na isturenoj plohi drvenog istaka, paralelnoj sa fasadnom plohom, nalaze se dva lučno završena otvora. Na dvije bočne plohe se nalazi po jedan istovjetan lučni otvor. U donjoj zoni, ovaj istak se stubasto spušta prema fasadi.

Krov osmatračnice je trovodni i pokriven je limom.

Sjeverna fasada objekta predstavlja kompozicioni nastavak zapadne fasade.

U prizemlju se nalaze tri garažna otvora. Iznad svakih garažnih vrata se na oba sprata nalaze po dva prozora istog oblika i dimenzija kao što su prozori na zapadnoj fasadi. Rasteri, koji se sastoje od garažnih vrata u prizemlju i po četiri prozorska otvora iznad, su odijeljeni istovjetnim opečnim stupcima kao što
su stupci na zapadnoj fasadi.

Na krajnjem istočnom dijelu ove fasade nalazi se lučno završeni stubišni ulaz. Ulaz je definiran sa dva okvira od opeke.

Iznad se nalaze dva stubišna prozora, a potom još jedan isti.


Dvorišna fasada zapadnog dijela objekta se sastoji iz dva dijela. Donji dio čini fasada prvog sprata i prizemlja. Na prvom spratu nalazi se osam dvokrilnih prozora, dok su u prizemlju njig šest.

Na sjevernoj strani, gdje je originalnim projektom predviđeno mjesto za dodatna dva prozorska otvora, nalazi se pomoćni objekt, izgrađen u unutrašnjem dvorištu.


Gornji dio fasade je uvučen za dužinu terase, a na ovom dijelu fasade se nalaze
vrata i prozori stambenih jedinica različitih dimenzija koji osovinski prate otvore sa
donjeg dijela fasade.


Dvorišna fasada južnog dijela objekta se sastoji od prizemnog dijela i sprata.

U prizemlju se nalaze četiri lučno završena otvora uokvirena opekom širine od 45 cm. Na prvom spratu nalazi se 8 originalnih prozorskih otvora, čiji su oblik i dimenzije istovjetni sa prozorima koji se nalaze na
prvom spratu dvorišne fasade zapadnog dijela objekta.

Sjeveroistočna dvorišna fasada osmatračnice se sastoji od prizemnog dijela, gdje se nalazi jedini sačuvani originalni drveni portal, dimenzija 360 cm x 350 i gornje fasadne plohe koja objedinjuje tri nivoa osmatračnice.

Na svakom nivou nalaze po tri lučno završena otvoraž. Otvori su međusobno odijeljeni vertikalnim trakama od fasadnog maltera, širine 40 cm, a ostatak fasade je presvučen drvenom oblogom. Na vrhu se nalazi ravna terasa – osmatračnica, ograđena vertikalnim elementima od armiranog betona, širine 40 cm,
između kojih se nalaze horizontalne metalne šipke.