Rusko-ukrajinski rat svodi se na utrku između slabljenja političke volje zapadnih demokratija i sve slabijih vojnih sredstava diktature Vladimira Putina. Ali ova će utrka biti maraton, a ne sprint. Održavanje te političke volje zahtijeva dalekovidno vodstvo koje nedostaje većini demokratija. Poziva na priznanje da su naše vlastite zemlje također, u nekom važnom smislu, u ratu – i odgovarajuću politiku na duge staze, piše Timothy Garton Ash za Guardian.
Je li to ono što čujete kad upalite televizor u Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Italiji, Britaniji ili Francuskoj? Je li ovo vodeća tema u natjecanju Konzervativne stranke koja će odlučiti o sljedećem britanskom premijeru, ili priprema za italijanske izbore 25. septembra, ili kampanja za američke izbore u sredini mandata 8. novembra? Ne, ne i ne. “Mi smo u ratu”, čuo sam nekoga kako je nedavno rekao na radiju; ali on je bio energetski analitičar, a ne političar.
Činjenica da se ukrajinske snage pripremaju za veliku protuofanzivu za ponovno zauzimanje strateški vitalnog grada Hersona pokazuje šta bi kombinacija zapadnog oružja i ukrajinske hrabrosti mogla postići. High Mobility Artillery Rocket System (Himars) isporučene od strane SAD-a – višecijevni raketni sistemi dugog dometa – omogućili su Ukrajincima da pogode artiljerijska skladišta, mostove i zapovjedna mjesta daleko iza ruskih linija. Ruske snage su preraspoređene iz Donbasa kako bi se odbranile od očekivane ofanzive, čime se dodatno usporava rusko napredovanje na istoku. Richard Moore, šef britanske Tajne obavještajne službe (MI6), nedavno je primijetio da bi Rusija mogla "ostati bez snage" u Ukrajini zbog nedostatka materijala i adekvatno obučenih trupa. Dakle, Ukrajina ima dobre šanse dobiti važnu bitku ove jeseni; ali još je daleko od pobjede u ratu.
U svojoj kampanji da porazi ne samo Ukrajinu nego i zapad, Putin računa na dva ruska tradicionalna ratna saveznika: feldmaršala Vrijeme i generala Zimu. Ruski lider koristi energiju kao oružje, smanjujući protok plina kroz plinovod Nordstream 1 tako da Njemačka ne može u potpunosti napuniti svoje skladište plina prije nego što vrijeme postane hladno. Tada će imati mogućnost potpunog isključivanja plina, čime će Njemačka i druge ovisne evropske zemlje gurnuti u očajničku zimu. Visoke cijene energije kao rezultat rata nastavljaju poticati inflaciju na zapadu, dok drže Putinovu vlastitu ratnu škrinju punom milijardi eura koje Njemačka i drugi još uvijek plaćaju za ruski plin i naftu. Iako nekoliko brodova sa žitom sada napušta Odesu, njegova blokada ukrajinskih luka uzrokovala je krizu cijena hrane u dijelovima Bliskog istoka i Afrike, što je rezultiralo velikom ljudskom bijedom i potencijalno protokom izbjeglica i političkim haosom. I to su Putinovi prijatelji. Još bolje: čini se da globalni jug za to krivi zapad barem koliko i Rusiju.
Putinova kulturna i politička analiza zapada navodi ga da vjeruje da je vrijeme na njegovoj strani. Prema njegovom mišljenju, zapad je dekadentan, oslabljen multikulturalizmom, imigracijom, postnacionalizmom EU, LGBTQ+ pravima, ateizmom, pacifizmom i demokratijom. Dakle, nije ravan mesožderskim, borbenim velikim silama koje još uvijek drže do starog trojstva Boga, porodice i nacije.
Postoje ljudi na zapadu koji se slažu s njim, podrivajući zapadno i evropsko jedinstvo iznutra. Pročitajte samo skandalozni nedavni govor Viktora Orbána etničkoj mađarskoj publici u Rumuniji, s njegovim inzistiranjem da Mađari ne bi trebali postati “mješanci”, njegovom opsežnom kritikom politike Zapada prema Ukrajini i njegovim zaključkom da “Mađarska mora sklopiti novi sporazum s Rusijom.
Iako je stranka koja će vjerovatno izaći kao pobjednik na italijanskim izborima sljedećeg mjeseca, Fratelli d’Italia, indirektni nasljednik neofašističke stranke osnovane 1946., ona barem podržava zapadni stav o ratu u Ukrajini. No, čelnici Fratellijevih vjerovatnih koalicijskih partnera, Matteo Salvini iz Lege i Silvio Berlusconi iz Forze Italia imaju proputinovsku prošlost i ne može se na njih pouzdati da će čvrsto zastupati Ukrajinu, kao što je to učinio sadašnji italijanski premijer Mario Draghi. U Njemačkoj je većina ispitanih u nedavnom ispitivanju javnog mnijenja (47%) rekla da bi Ukrajina trebala odustati od svojih istočnih teritorija u zamjenu za "mir". Evropski glasovi koji pozivaju Ukrajinu da se "namiri" na tim linijama samo će postati glasniji kako rat bude odmicao. (Bivši lider laburista Jeremy Corbyn nedavno im se pridružio, iako njegova intervencija neće utjecati na snažan međustranački konsenzus u Britaniji o podršci Ukrajini.)
Najvažniji su izbori u sredini mandata u SAD-u. Ako Donald Trump objavi svoju predsjedničku kandidaturu na temelju uspjeha svojih stranaka na izborima na sredini mandata, to bi moglo predstavljati velike probleme za ono što je dosad bio rijedak dvostranački konsenzus u SAD-u o velikoj ekonomskoj i vojnoj podršci Ukrajini. Notorno nesklon kritiziranju Putina, Trump je svojim pristašama rekao da "Demokrati šalju još 40 milijardi dolara u Ukrajinu, a američki roditelji se bore uopće prehraniti svoju djecu".
Šta bi bilo potrebno da se dokaže da je ruski vođa u krivu o intrinzičnoj slabosti zapadnih demokratija? Nego puno. Dvije najveće vojske u Evropi borit će se u Ukrajini mjesecima, a vrlo vjerovatno i godinama koje dolaze. Nijedna strana ne odustaje; niti jedna nema jasan put do pobjede. Svi trenutni mirovni scenariji su nerealni. Kad ne možete početi vidjeti kako će nešto završiti, malo je vjerovatno da će uskoro završiti.
Kako bi se održao otpor Ukrajine i omogućila njezinoj vojsci da povrati izgubljeni teritorij, potrebne su zalihe oružja u razmjeru koji je velik čak i za američki vojno-industrijski kompleks. Na primjer, SAD je navodno već poslao jednu trećinu svoje cjelokupne zalihe protutenkovskih projektila Javelin. Prema bivšem zamjeniku guvernera Narodne banke Ukrajine, zemlji je potrebno dodatnih 5 milijardi dolara mjesečno u makroekonomskoj podršci samo kako bi osigurala da njena ekonomija ne propadne – gotovo dvostruko više nego što trenutno dobiva. To je prije nego što uopće dođete do izazova poslijeratne obnove, koja može koštati milijarde dolara.
Ako ostanemo na kursu, na skali, tada će feldmaršal Vrijeme biti na strani Ukrajine. Putinove zalihe njegovog najmodernijeg oružja i najbolje obučenih trupa već su potrošene. Nastavite s pritiskom i – kažu nam vojni stručnjaci – posegnut će za tenkovima starim 40 godina i sirovim novacima. Zapadne sankcije pogađaju visokotehnološke dijelove njegove ekonomije, potrebne za opskrbu. Može li općom mobilizacijom nadoknaditi gubitak kvalificiranih vojnika? Hoće li mu Kina priskočiti u pomoć s opskrbom modernim oružjem? Može li eskalirati? Ova pitanja se moraju postaviti, naravno, ali pritisak bi se vratio na njega.
U demokratijama, vođe moraju opravdati i objasniti biračima ovu vrstu velikog, strateškog opredjeljenja, inače je neće dugoročno podržati. Putin bi tada bio u pravu u svojoj dijagnozi slabosti demokratije. Estonka Kaja Kallas daje primjer takvog vodstva, ali njeni ljudi već znaju previše o Rusiji. Trenutačno ne vidim niti jednog vođu velike zapadne demokratije da čini isto, osim možda Marija Draghija - i on odlazi, piše Timothy Garton Ash za Guardian.
