Jedan od razloga za to je što Succession nije previše razvikana serija pa ćete, osim ako ne pratite određene medijske krugove, vrlo lako previdjeti ovu HBO-vu ljetnu seriju, a koja je jedna od najboljih (ili čak najbolja) serija ove godine.
U godini kad se za svaku novu HBO seriju postavlja pitanje “je li to novi Game of Thrones?”, nakon čijeg kraja su bijesni fanovi galamili kako otkazuju svoju pretplatu za HBO, HBO svojom produkcijom bez ijedne riječi pokazuje kako je i dalje nedodirljiv na televizijskom vrhu. 2019. je bila njihova godina, od nevjerojatnog Chernobyla, fantastične druge sezone Successiona i obećavajuće nove krvi, Watchmena.
Ući u svijet obitelji Roy i pohvatati ko tu koga što nije jednostavno, tako da je sam početak serije puno privlačniji na drugo gledanje, što nije luksuz koji si bilo koja serija danas može priuštiti i možda jedan od razloga zašto Succession nije gledanija ili popularnija, izuzev možda na prvi pogled odbojne premise.
Ljigavo bogata obitelj multimilijardera koji drži medijsku kuću koja posluje u televiziji, filmu, printanim medijima, zabavnim parkovima i svemu što njen šef poželi, a značajan je igrač na globalnoj razini pandan je obitelji R. Murdocha i njegovog Foxa (zajedno s desničarskom propagandom umjesto vijesti) i nije neko okruženje koje bi obično intrigiralo prosječnog gledatelja. Gledati kako ogavno bogati šupci i moralni besprizornici izgaraju svoj novac može biti zanimljivo samo određeno vrijeme, pa i to dosadi. U društvenoj klimi u kojoj 1 posto megabogatih može zapaliti u dvorištu milijun dolara dnevno i ne spaliti sve svoje bogatstvo do kraja života, sve su glasniji pozivi na veće oporezivanje bogatih, a u više medija su obavljeni komentari kako bi milijardere trebalo ukinuti. To je sve jasno autoru Successiona, Jesseju Armstrongu, koji je većinu stavki u životopisu ostvario u britanskim (crnim) komedijama poput legendarnih Peep Showa i The Thick Of It. Zato Succession nije priča o novcu ni moći, koliko o tome koliko i najmoćniji, najbogatiji ljudi mogu biti najljigaviji šupci koji zaslužuju da im se pljune u lice, a istovremeno i potpuno traumatizirani, ranjeni, jadni i sjebani. Pritom ih činjenica što su prikazani kao takvi nimalo ne ispričava od okrutnog i gadljivog ponašanja niti traži našu sućut.
Logan Roy (apsolutna sila od čovjeka, Brian Cox), jedini je centar svemira svih drugih likova, onaj oko kojega se sve vrti i onaj kojega sve četvero njegove djece želi usrećiti kako god umiju i kome god morali zabiti nož u leđa za jednu pozitivnu riječ i potvrdu. Logan je glavni direktor i predsjednik upravnog odbora Waystar Roy Co., poduzeća koje je sam osnovao kad je nakon siromašnog djetinjstva u Škotskoj došao u Ameriku. Kako je već u poznim godinama, pokušava se odlučiti koje je od njegove djece najzaslužnije i najsposobnije preuzeti obiteljski posao i sjesti na njegov tron. Hoće li to biti Kendall (Jeremy Strong, koji je za svoju gradaciju katatonike u drugoj sezoni trebao dobiti sve nagrade), tatin najdraži i najsposobniji sin, koji nije toliko sposoban koliko su ostali nesposobniji, bivši ovisnik i naizgled tipični corporate šupak i tatin sinčić? Ili potpuno nepredvidljiv najmlađi sin Roman (Kieran Culkin u ulozi koja kao da je pisana za njega), nezreli plejboj čija je glavna vještina britak jezik i oštroumne uvrede, a koji želi biti na što višoj poziciji u poduzeću, a na kojoj ne bi morao raditi ništa. Jedina kći Siobahn ili Shiv (Sarah Snook) je politička konzultantica koja karijerno nije imala veze s obiteljskim poslom, ali njen zaručnik Tom (Matthew Macfayden, za kojeg nikad ne bih rekla da može biti ovako veličanstveno ljigav) cilja na što višu poziciju kod Logana. Najstariji sin Connor (Alan Ruck) nema nekih pretenzija na bilo kakav posao u obitelji, ali je zato i najviše odvojen od bilo kakve realnosti i istinski komični odušak u svojoj nebuloznosti. Čar načina na koji se takvi likovi prikazuju nije u tome da se želi izazvati suosjećanje s njima, nego pokazati zašto su takvi likovi, a time i osobe iz stvarnog svijeta koje su bile inspiracija za njih problematični za društvo, za sve nas ostale, ne ultra-bogate ljude. Takav je prikaz produbljen tragedijom finala prve sezone, a sve kako bismo još bolje razumjeli tačno zašto se ponašaju tako kako se ponašaju.
Najglasnija poruka je ona kako su djeca najviše produkt svojih roditelja, a u tome je najžešća osuda uvijek ona Logana Roya. Logan je osoba koja smatra da se svaki problem može riješiti ako se na nj baci dovoljno velika hrpa novaca. Okrutni je tiranin kojemu je samo posao na prvom mjestu, otac od kojeg su djeca naučila kako se ponašati isključivo kroz posao — kako ispasti što veća faca pred drugima, kako što bolje lagati i onu važniju lekciju, kako reći što više riječi, a sadržajno ništa. Tako smo dobili odrasle osobe koje nisu u mogućnosti imati jednu sekundu iskrenosti u svom postojanju, koji nisu kadra povezati se s drugim ljudskim bićem i stvarno komunicirati bez međusobnog zadirkivanja, vrijeđanja ili djetinjastog izvođenja smiješnih glasova kojim se štite od pokazivanja samih sebe drugima. Jedni druge tretiraju kao da su poslovni partneri, a ne obitelj, vječno gledajući samo kako će jedno drugo prevariti i steći neku prednost u očevim očima. Uz odgoj i okruženje u kojem im se vjerojatno niko nikad nije usudio suprotstaviti ili ih kritizirati, ne čudi ni njihova zapanjujuća nesposobnost koja u nekim trenucima izaziva nevjerojatnu neugodu kakve se ni vrhunske cringe komedije poput Veep ili Curba ne bi posramile.
Uz glavni dio obitelji, intimni prikaz likova nam produbljuje i njihov komično visoki rođak Greg (Nicholas Braun) koji nije odrastao sa srebrnom žlicom u ustima, nego je po svemu sudeći imao koliko-toliko normalan život dok se nije odlučio zaposliti u obiteljskom poduzeću i tamo se fantastično brzo snašao plivajući u međusobnim odnosima članova obitelji Roy. Kroz njegov odnos s Tomom savršeno možemo vidjeti kako se jedan prosječan šašavac može korumpirati u prepredenog i proračunatog igrača koji bi učinio sve što se od njega traži za kap moći i novca. Uz sve njih moram spomenuti i fantastičnu J. Smith Cameron koju smo s užitkom pratili u Rectifyju kao mater familias Janet Talbot, a koja je ovdje Gerri Kellman (ili kako je zovu, Killman), glavni savjetnik u Waystar Roycou, žena koja je nakon nebrojenih previranja zadržala svoju poziciju i koja zna gdje su svi leševi zakopani.
Nemojte se zavarati i misliti da je ovo još jedna serija s antijunacima, u Successionu nema nikoga za kojeg možemo navijati. Za svaki trenutak kad pomislite da se radi o “normalnim” ljudima, scena poput one u prvoj epizodi kad Roman dječaku prolazniku ponudi milion dolara ako uspije izvesti home run, samo da bi mu pred nosom poderao taj ček, smijući mu se u lice — će nas podsjetiti da to nije slučaj. Niko tu nije heroj, pa čak ni Kendall, kojega je najlakše žaliti jer je veliko tužno dijete. Količina proračunate zlokobnosti i toksičnosti likova drži nas na dovoljnoj distanci kojoj je svrha da onemogućuje svaku empatiju koju bi prosječan gledatelj mogao imati za te likove.
Brilijantno napisan scenarij svake epizode, s brzim, duhovitim, oštroumnim i višeslojnim dijalozima kakve nećete nigdje drugdje čuti, a čija je posebnost sadržajna praznina i podtekst koji nekad govori više od samih izrečenih riječi, najviše je zaslužan za kvalitetu koju vidimo na ekranima. Vrhunska muzička podloga (višestruko Oscarom nominiranoga) Nicholasa Britella zadivljujuće dočarava ispraznu grandioznost i željenu ozbiljnost, a Emmyjem nagrađenu glavnu temu u špici koja služi kao savršena uvertira u svaku epizodu nećete htjeti preskočiti.
Fantastična gluma velikog i upečatljivog ansambla, prekrasni interijeri koji kontrastiraju sveopćoj truleži i pokvarenosti, specifična fotografija i neprekidno osuđivanje društva koje dozvoljava bogatima da rade što god žele čine ovu (humorističnu) dramu jednom od najboljih serija na televiziji, koja je pritom i neizmjerno zabavna.
