Internet je ovih dana prepun recenzija novog nastavka jedne od najuspješnijih franšiza svih vremena. Naravno, riječ je o novoj igri iz serijala Call of Duty. Tačnije, šestom nastavku Black Ops "podfranšize".
Ono o čemu svi trube je to da se radi o vjerojatno najboljoj kampanji koju je ova igra imala u posljednjih 15-ak godina.
Poznat teren
Priča je ovog puta smještena u alternativnu 1992. godinu i prati tim operativaca koji pokušavaju spriječiti globalnu zavjeru, a sve u sjeni Pustinjske oluje i rušenja iračkog diktatora Saddama Husseina s vlasti.
Na prvi pogled, radi se o poznatom terenu, a vraćaju se i neki likovi iz prošlih nastavaka. Štoviše, u prvih desetak minuta igre nećete pretjerano osjećati da se nešto drastično promijenilo.
Dinamičnije, više različitih stilova…
CoD je u svojoj srži i dalje ista igra prepuna klasičnih općih mjesta i očekivanih "šokantnih" obrata.
Ovog puta posegnuli su za vrlo jednostavnim, ali efektnim trikom. Ukratko, klasične CoD trenutke začinili su bizarnim obratima koji vam pomažu da se malo trznete, shvatite da ovo nije još samo jedna litanija o Hladnom ratu i američkom utjecaju na globalno politička događanja i zapitate se: "U redu, što se ovdje događa?"
U tom pogledu igra malo podsjeća i na izvrsni Wolfenstein II: The New Colossus koji je debelo prekoračio granicu između suvisle priče i LSD tripa te se odlučio ne samo učiniti ono što Ameri nazivaju "jumping the shark" već to pretvoriti u svoj zaštitni znak.
Call of Duty i Black Ops u ovoj fazi može raditi što god želi, ali treba cijeniti ovaj potez i odluku da osvijeste to da serijal nikom ne čini uslugu shvaćajući se preozbiljno.
