Danas se obilježava 28 godina od jednog od najstrašnijih, najmonstruoznih i najgadnijih zločina koje su počinili pripadnici Vojske RS.
28 godina prošlo je od "Žive lomače". Dan je to kada je u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, živo zapaljeno skoro 70 ljudi.
Crni dim i smrad spaljenog ljudskog mesa
13 dana kasnije, četnici su ponovili zločin. Ovaj put u kući Mehe Aljića. Ukupno je živo spaljeno 140 ljudi. Najmlađa žrtva bila je tek rođena beba. Nije imala ni ime.
Dovodili su Bošnjake, mahom žene i djecu u kuće. Razbijali bi prozore pa unutra bacali bombe i pucali. Sve je pratio njihov smijeh i pjesma i vriska iz kuća. Oni koji su ubijeni bombom ili metkom, imali su sreću. Jer, nakon tog iživljavanja krenulo je paljenje. Poljevali su ih sve benzinom i zapalili.
Vatra je satima buktala u obe kuće. Crni dim širio se mahalama, kao i smrad spaljenog ljudskog mesa. Jauci i vriska onih koji su strpani u te kuće, navodno, se čuju i danas. Mnoge proganjaju, mnogi pokušavaju pobjeći, ali jaci ih stižu.
Senad Kurspahić čovjek je čije je dijete gorilo u Pionirskoj ulici. Imalo je dva dana, nije mu stigao ni ime dati.
"Nisam našao kosti od svojih najmilijih. Dijete od dva dana, mati, sestra, i žena. I nemam više ništa. Ne mogu ja ništa vama govoriti."
Huso Kurspahić je izgubio devet članova porodica među njima i njegova majka i dvije sestre:
"Tražio sam pravdu u pet država, da kažem da su mi zapalili porodicu, korijene. Sve sam izgubio. Izgubio sam nadu u Boga, u ljude, u život. Sve sam izgubio."
Priča Huse Kurpsahića pokazuje i jednu drugu apsurdnost i tragičnost. Kao policajac dobio je narađenje da iz zatvora pusti Sredoja Lukića, brata Milana Lukića. Desilo se to nekoliko dana prije zločina. I Sredoje i Milan učestvovali su u paljenju ljudi po kućama.
"Sredoje Lukić je osuđen na 27 godina, bio je moj kolega. Bili su zarobljeni, ja sam ih pustio svih 12 iz pritvora i onda se to desi nakon što su pušteni", ističe za Huso i dodaje:
"Čovjek kojem vi poklonite život, pustite ga na slobodu, to se desi nakon toga i ja nemam riječi. Ostanem bez teksta."
Broj spaljenih bio bi za jedan broj veći, da nije utekla Zehra Turjačanin. Ona je prepičavala strahote koje je vidjela.
U predvečerje 27. juna 1992. godine pred njezinu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala četnička muzika stigao je Milan Lukić sa ekipom. U kući su se nalazile još i njezina majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom te susjeda i njezina maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli van, a potom, uz objašnjenje da su “organizirali konvoj za Bajnu baštu”, odveli u kuću Mehe Aljića.
“Na žalost, u toj kući je bilo mnogo djece”, rekla je Zehra i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene s djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili.
“Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula”, ispričala je Zehra u Haagu.
Kada je plamen zahvatio i njezinu odjeću, s jednom od sestara uspjela se probiti do ulaznih vrata, ali su ona bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Izgorjela je s ostalima.
Očajna je tražila da je strijeljaju. Niko nije htio
Bježeći prema kućama na Mejdanu, Zehra je vidjela srpske vojnike kako leže na travi i piju.
Uprkos teškim opekotinama na licu i rukama, Zehra se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Sutradan ujutro je otišla u komandu Vojske RS i, očajna, tražila da je strijeljaju.
Niko joj nije htio uslišiti molbu. Nakon 11 dana jedan joj je rekao da bježi jer se Milan Lukić vraća da je dokrajči.
Nakon toga s grupom Bošnjaka bježi prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama liječnika da je “na pragu smrti” i da se na nju ne isplati trošiti lijekove.
“Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom”, rekla je Zehra Turjačanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, pronašla je “svoju novu domovinu” u kojoj nastoji zaboraviti sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.
