Ne smijemo čekati Putinovu smrt da bismo krenuli u akciju. Praznina koja će ostati iza Putina može biti vrlo opasna za cijeli svijet”, rekao je nedavno za prestižni sedmičnik Newsweek neimenovani američki obavještajac, dodajući kako ruski predsjednik boluje od uznapredovalog stadija raka i kako je u martu preživio pokušaj atentata.
S obzirom na to da su američki obavještajci još u jesen prošle godine predvidjeli rusku invaziju Ukrajine, ovi podaci su vjerodostojan pogled iza kulisa službenog Kremlja.
Naime, iako Putin u javnosti odlično glumi čvrstog i svemoćnog vođu, u kremaljskom vrhu se, tvrde doduše neprovjereni obavještajni podaci, u ovom trenutku intenzivira borba za vlast, pri čemu je najvažnije što u igru ulazi vrh sigurnosnog aparata koji će nakon Putinove smrti vjerovatno miješati političke karte.
Zato je danas vrlo zanimljiva historijska priča o smrti sovjetskog diktatora Josifa Staljina, koji je početkom marta 1953. umro u vrlo neobičnim okolnostima. U deset sati uvečer 1. marta 1953. komandant Staljinovih tjelohranitelja Pavel Lozgačev zatekao je sovjetskog vođu kako leži na podu s podignutom desnom rukom.
”Druže Staljin, šta vam je, hoću li zvati doktora?”, izustio je zaprepašteni Lozgačev.
Polusvjesni Staljin odgovorio je samo nerazgovijetnim mrmljanjem.
Lozgačev je vrlo brzo alarmirao čitav sovjetski komunistički vrh, no niko se nije usudio zvati ljekara. Iako ova odluka danas izgleda vrlo neobično, ona je u tadašnjim uvjetima bila sasvim logična. Naime, samo nekoliko mjeseci prije smrti Staljin je svog dugogodišnjeg ličnog ljekara poslao u zloglasni zatvor Lubijanka jer mu je savjetovao da se povuče iz politike zbog ozbiljnih srčanih problema koji su mu ugrožavali život.
Skrivao dijagnozu
Vrlo paranoični Staljin bojao se da bi, ako ova dijagnoza dospije u javnost, mogao doživjeti da ga njegovi saradnici smijene s vlasti, zbog čega je uništio i svoj bolesnički karton.
Iako je u javnosti ostavljao dojam vitalne osobe, ljekarski izvještaji pronađeni u sovjetskim arhivima opisuju ga kao iscrpljenog i tmurnog čovjeka blijedog lica. Ipak, Staljin je do kraja života ostao vrlo energičan, grub, pa čak i nasilan, što je bilo očito tijekom zadnje proslave njegova službenog rođendana.
Ovdje treba imati na umu da je Staljin, u skladu sa sovjetskom praksom krivotvorenja i izmišljanja, krivotvorio vlastitu biografiju i čitavom Sovjetskom Savezu nametnuo laž da je rođen 21. decembra 1879., skrivajući da se zaista rodio 6. decembra1878.
Na proslavi 73., odnosno 74., rođendana 21. decembra 1952. Staljin je u svojoj omiljenoj dači, kući za odmor Blizhnyaya u šumovitom predgrađu Moskve, čitave večeri uživao u maltretiranju svojih gostiju.
S posebnim je zadovoljstvom zadirkivao debeljuškastog i ostarjelog partijskog šefa iz Ukrajine Nikitu Hruščova, podrugljivo ga nagovarajući da zapleše gopak, energični solo ples kojim su mladi Ukrajinci iskazivali svoju mušku snagu i okretnost.
No, najveća žrtva tog slavlja bila je kći Svetlana koju je, kad je odbila dalje plesati, pijani Staljin zgrabio za kosu i silom odvukao na plesni podij. Čitavu scenu zabilježio je Hruščov, koji je usput pokušao osvijetliti i Staljinov karakter.
”Staljin se ponašao grubo ne zato što je htio povrijediti svoju kćer. Ne, njegovo ponašanje bilo je znak grube i perverzne ljubavi koja je bila tipična za njega”, zapisao je Hruščov.
U pozadni ovog rođendananskog slavlja u Staljinovoj glavi je bio plan za nove političke čistke pa su izmanipulirani i zaplašeni pripadnici sovjetskog vrha sa strepnjom iščekivali budućnost, ali su i razmišljali o tome kako ukloniti ostarjelog velikog vođu i pokrenuti društvene i političke promjene u Sovjetskom Savezu.
Zato ih je 28. februara 1953. jako prepao poziv u Staljinovu daču. Iako su već bili navikli na kasnonoćna druženja s vođom, svejedno su i dalje na ta druženja dolazili s grčem u želucu jer niko nikad nije bio siguran šta mu može pasti na pamet.
Živahni i veseli Staljin svojim je gostima priredio obilje hrane, a posebno pića koje im je trebalo razvezati jezik kako bi ispričali i ono što su namjeravali prešutjeti. Ipak, suprotno običaju, Staljin svoje saradnike nije maltretirao do ranih jutarnjih sati pa je njegova posljednja večera završila 1. marta oko 1 sat ujutro.
Prema sjećanju Hruščova, Staljin je bio prilično pijan i vrlo dobro raspoložen. Ništa u njegovu držanju nije odavalo potpuni kolaps koji je uslijedio petnaest sati poslije. Štaviše, Staljin je bio toliko dobre volje da je Hruščova lupkao po trbuhu i u znak naročitog prijateljstva ukrajinskim ga je naglaskom umilno oslovljavao s Nikita.
Istu sliku donose i sjećanja tjelohranitelja kojima je Staljin, prije nego je išao spavati, rekao:
”Možete malo zadrijemati. Nećete mi biti potrebni.”
Jutro 1. marta donijelo je napeto iščekivanje jer, inače tačni Staljin, nije ustao u uobičajeno vrijeme i nije zatražio svoj uobičajeni čaj s limunom. Iako zabrinuti, tjelohranitelji se nisu usudili pokucati na njegova vrata.
Izbjegavali zvati pomoć
Napetost je nakratko popustila tek oko 18,30 kada je Staljin konačno ustao i upalio svjetlo. No, nije izišao iz sobe niti je zatražio hranu ili išta drugo pa su tjelohranitelji opet bili zbunjeni i zabrinuti. Konačno olakšanje donijela je pošiljka povjerljivih dokumenata iz Moskve koju je, skupivši hrabrosti, odlučio uručiti komandant straže Pavel Lozgačev. Nervozno ulazeći u sobu, Lozgačev je zatekao Staljina kako u polusvjesnom stanju leži na podu. Po razbijenom ručnom satu zaključio je da se u 18,30 srušio na pod i da je satima ležao u vlastitoj mokraći. Kad su malo poslije došli pripadnici državnog i partijskog vrha, Hruščov je oprezno pripomenuo da nije dobro da se dugo zadržavaju jer ako se Staljin probudi, neće mu biti drago što su ga vidjeli u ovako nedoličnu izdanju.
Dijelom zbog straha, ali i dijelom zbog uvjerenja da se strpljivim čekanjem mogu riješiti ostarjelog diktatora, sovjetski partijski glavešine ljekare su pozvali tek 2. marta ujutro.
Kad su došli, doktori su zatekli Staljina potpuno natopljenog vlastitim urinom, u kojem je ležao više od trideset sati, ali i krvlju koju je počeo povraćati. Desna ruka i noga su mu bile paralizirane. S obzirom na to da je zbog svojih nezdravih životnih navika pretrpio moždani udar, znalo se da su mu dani odbrojani.
Za to vrijeme u Moskvi su se zbivale oprezne pripreme za promjenu vlasti. Već 2. marta između 10 i 11 sati ujutro sovjetski je državni i partijski vrh prihvatio izvještaj ljekarskog konzilija u kojem je pisalo da se zbog moždanog krvarenja veliki vođa polako, ali sigurno bliži smrti.
Sutradan, 3. marta, u podne, održan je još jedan sastanak na kojem je službeno konstatirano da se Staljin neće oporaviti te je odlučeno da otpočnu konkretne pripreme za prijenos vlasti.
Iako je, dakle, njegov odlazak već bio politički pripremljen, umirući Staljin je do kraja bio strah i trepet, pa su se oko njegova samrtnog odra izmjenjivali sovjetski partijski moćnici, pažljivo motreći hoće li se diktator nekim čudom ipak probuditi i hoće li mu morati iskazati ličnu lojalnost. U svemu je prednjačio strašni šef komunističke tajne policije Lavrentij Berija, koji je sebe već vidio kao Staljinovog nasljednika.
U ovakvoj situaciji zastrašujuća je bila scena kada se 5. marta Staljin zadnji put nakratko probudio.
”Iznenada je otvorio oči i bacio pogled na svakog u sobi. Bio je to zastrašujući luđački pogled pun straha od smrti. Zatim se dogodilo nešto neshvatljivo. Iznenada je podigao lijevu ruku, kao da prijeti”, zapisala je Staljinova kći Svetlana.
Sovjetski lideri konačno su se opustili kada je 5. marta 1953. u 9,50 ujutro veliki vođa izdahnuo.
Njegovi su nasljednici isprva kompromisno podijelili vlast nastojeći ukloniti nasljeđe staljinističkog terora, ali i donekle liberalizirati sovjetsko društvo. Istovremeno su nastojali popraviti odnose s Amerikom kako bi se izbjegao III svjetski, atomski rat, koji je tada izgledao kao vrlo realna opasnost.
Ipak, iza kulisa Kremlja odvijala se žestoka borba za vlast. U toj borbi na koncu je “isplivao” ukrajinski partijski šef Nikita Hruščov, koji je imao dovoljno hrabrosti i političkog umijeća za uklanjanje zloglasnog Staljinovog obavještajno-policijskog krvnika Lavrentija Berije, koji je osuđen na smrt zbog brojnih, dobro dokumentiranih zločina.
Ova davna priča o Staljinovoj smrti danas otvara nekoliko vrlo zanimljivih pitanja. Kada se može očekivati Putinov odlazak s političke pozornice? Hoće li pripadnici kremaljske elite pospremiti globalni nered koji je donijela Putinova vojno-politička avantura u Ukrajini? Hoće li, po uzoru na Hruščovljevu destaljinizaciju, novi kremaljski vladari pokrenuti deputinizacije Rusije. Na koncu, hoće li novi vladari Rusije krenuti u zatopljavanje odnosa sa Zapadom, a sve kako bi se izbjegli daljnja eskalacija i mogući III svjetski rat.
Titova pisma
Staljinova smrt i danas krije zanimljive tajne. Tako barem misli Robert Service, historičar sa Univerziteta u Oxfordu. Prema podacima koje je Service donio u biografiji sovjetskog vođe, vrlo je sumnjivo što nije pronađen originalni izvještaj Staljinove autopsije, iza čega se moguće krije zataškavanje ubistva koje su mogli organizirati Lavrentij Berija ili Nikita Kruščov, koji su se svakako htjeli riješiti Staljina i staljinizma.
Posebno je zanimljiv podatak kako je Staljin sve do kraja života u svom radnom stolu čuvao jedan list papira na kojem su pisale sljedeće riječi: “Prestani slati svoje ljude da me ubiju. Već smo uhvatili petoricu. Ako ne prestaneš slati ubice, ja ću poslati jednog i neću morati slati drugog.”
Ovaj tekst, koji historičar Service smatra gangsterskom korespondencijom, stigao je od jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita i Staljin ga je vjerovatno sačuvao jer mu se sviđalo što je Tito imao hrabrosti suprotstaviti mu se.
Hoće li Amerika napasti?
Za današnje raspoloženje u Kremlju i za razmišljanje Putina i njegovih saradnika vrlo su karakteristične zadnje Staljinove riječi koje je zabilježio poznati ruski popularni povjesničar, književnik i novinar Edvard Radzinsky. ‘Što misliš, hoće li nas Amerika napasti?’, zapitao je Staljin šefa svojih tjelohranitelja Lozgačeva u ranim jutarnjim satima 1. marta1953.
”Mislim da ih je strah”, odgovorio je Lozgačev.
Na ove riječi Staljin je pobjesnio i Lozgačevu ljutito rekao ”Gubi se odavde.”
… Malo poslije Staljin se predomislio i pozvao Lozgačeva natrag te mu smirenim glasom rekao:
”Zaboravi da sam vikao na tebe i imaj na umu sljedeće. Amerikanci će nas napasti jer su oni imperijalisti. Naravno, ako im mi dopustimo.”
Ove Staljinove riječi izrečene prije sedam decenija, u doba rastućeg osjećaja apokalipse zbog mogućeg III svjetskog rata, aktuelne su i danas. Naime, nije teško zamisliti kako ruska propaganda, ali i Putin i njegovi saradnici i danas ponavljaju posljednje Staljinove riječi.
To više što Putin i njegovi suradnici od samog početka svoju invaziju na Ukrajinu pravdaju strahom od američkog napada na Rusiju.
