Naš velikan Josip Pejaković u petak će predstaviti svoju knjigu naslova „Tugoslavija“. O onome šta ga je ponukalo da je napiše, Danu državnosti Bosne i Hercegovine i životu u današnjoj BiH Pejaković je veoma otvoreno govorio za Raport.
„Ja Dan državnosti BiH ne slavim, ja ga samo obilježavam, to i jeste problem što ga ne slave svi. A po meni bi ga trebali svi obilježavati. Jer jedno je obilježavati, a drugo je slaviti. Nigdje ni u jednom papiru se ne kaže da je to Dan državnosti.
Mlade truju i jedni i drugi i treći
Sumnjam da imamo uopšte taj papir i iz 1943. godine, jer je on najvjerovatnije u Beogradu. Imamo možda neki faksimil ili nešto... Ali u svakom slučaju to je značajan datum, koji treba obilježiti kao što isto tako treba obilježiti i 29. novembar. Jer 25. novembra nema bez 29. novembra. Tada je potvrđena odluka. Da nije bilo AVNOJ-a, ne bi bilo ni ZAVNOBiH-a.
Sa vama razgovara posljednji živi dobitnik nagrade ZAVNOBiH-a. Primio sam je 1991. godine od ove vlasti. Bili su tu i Mersad Berber, nobelovac Vladimir Prelog, Salih Osmanbegović ispred Saveza boraca, Milorad Ekmečić, ispred akademske zajednice, i SDS-a naravno. A mene su kandidirali domovi kulture i ja sam dobio tu nagradu.
Dakle, imam puno pravo da tumačim tu nagradu, jer znam od koga sam je dobio i zašto sam je dobio. To je nagrada za životno djelo“, poručuje legendarni glumac.
Govoreći o tome koliko mlade generacije poznaju značenje 25. novembra, Pejaković kaže:
„Ne znaju ništa, zato što ih truju i jedni i drugi i treći. Imate još uvijek u svim zemljama problem, pogotovu našim susjednim zemljama, da oni 1945. godinu ne smatraju oslobođenjem od fašizma nego okupacijom komunista...“
Samo noću je bio mrak
Govori nam kako će njegova najnovija knjiga „Tugoslavija“, izaći 29. novembra povodom nekadašnjeg Dana republike, a promocija će biti u ateljeu „Figure“ u Sarajevu.
„Govori o uzrocima raspada Jugoslavije i o tome kako je fašizam na neki način došao na mjesto antifašizma kroz neku kvazidemokratiju, koja nam se stalno prodaje kao jeftine žvake, i taj odnos ignorantski prema nama je manifestovan da je to tabu tema i da o tome niko više ne smije da govori. A ja naravno, koji još uvijek pripadam toj opciji, želim nešto da napišem o tome i to sam uradio i na način kako je samo meni svojstveno. Ne zato što ja nisam imao problema u toj zemlji, nego zato što sam ja znao riješiti te probleme koje sam imao u toj zemlji.
A u ovoj u kojoj sada živim, koja ne liči ni na šta, ja ne znam kako da riješim svoje probleme, jer mi ne omogućavaju. Tamo su mi omogućavali da riješim svoje probleme. Katkada sam i ja njih sam sebi stvarao, ali sam ih rješavao. I ne ja nego mnogi ljudi koji su živjeli u toj zemlji, koje više nema. Ja o toj varijanti ne patetišem, ne veličam ono što je nije bilo dobro, a bilo je toga mnogo. Nego govorim o nekim stvarima kojih više nema, a o kojima mladi koji trebaju preuzeti kormilo ove zemlje trebaju nešto znati. Oni o tome ne znaju, jer ih u školi truju da je to bio mračni period, a ja tvrdim da je to bio period kada je samo noću bio mrak, ali je bila mjesečina pa se vidjelo. To je sve iz te knjige“, otkriva nam Pejaković.
Dok god mogu da lajem ja živim
Koliko je to apsurdno da posljednji živi dobitnik nagrade ZAVNOBiH-a i ne može riješiti probleme u toj zemlji.
„Zato što ta zemlja, da je imalo zemlja kao što nije, ona bi to sam riješila. Jer ja sam ipak čovjek koji je dobio nagradu za životno djelo. Takvi u Srbiji imaju dodatak na penziju u visini od 500 eura. Takvi u Hrvatskoj imaju državne penzije koje su na hiljade eura, takvi u Sloveniji imaju, takvi u Makedoniji... Takvi i kod Dodika, koga svi mrze u Federaciji, imaju 2.700 KM penziju. Nacionalnu penziju. To je imao Beneš, to ima Josipović, to imaju svi istaknuti... Jedino smo mi fukare ovdje“, ogorčen je Pejaković.
Na koncu poručuje:
„Dok god mogu da lajem, ja živim“.
