Nekadašnji predsjednik Ukrajine Viktor Juščenko u svojoj kolumni za britanski Guardian pisao je o ratu u Ukrajini, ali i o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu za koga tvrdi da više nije onaj čovjek kojeg je nekoć poznavao.
U nastavku prenosimo njegovu kolumnu za Guardian u cijelosti.
Maksim Kuročkin je dramaturg. Gotovo tri godine on i još 20 ukrajinskih dramatičara planirali su izgraditi novo pozorišze u srcu starog Kijeva. Grupa je pronašla veličanstvenu staru građevinu koju je užurbano obnavljala kako bi 12. marta otvorila pozorište.
24. februara Maksim i njegovi kolege probudili su se uz užasan zvuk bombi. 12. marta je došao i otišao. Umjesto planiranja svečanog otvaranja novog pozorišta, Maksim sada ispituje vojne strategije kako bi porazio ruske osvajače. Umjesto olovke u ruci, sada nosi oružje.
Dva su mjeseca otkako je ruska vojska ilegalno prešla naše granice. Od tada ne uspijeva u svojim pokušajima invazije na Ukrajinu. Dio razloga za njihov neuspjeh je to što nisu očekivali tako žestok i herojski otpor, kako naše sofisticirane vojske, tako i teritorijalnih branitelja poput Maksima koji su, suočeni sa stvarnošću ruske invazije, odlučili uzeti oružje u ruke i boriti se.
"Nikad se neću umoriti od podsjećanja ljudi da su ruske ruke te koje pritišću gumbe koji bacaju bombe koje padaju na nas", kaže dramaturg. Pozorište u Mariupolju, u Ukrajini, koje se koristilo kao sklonište, bombardirano je 18. marta. Ubijeno je 300 ljudi.
"Zgrabio sam dva prstena, uzeo majku, kćer i mačku", priča dalje.
Mnogi od tih hrabrih teritorijalnih branitelja, uključujući i moju vlastitu kćer koja se odmah prijavila u početku rata, nikada nisu imali nikakvu vojnu obuku niti su bili u bilo kakvom sukobu. Priče takvih ljudi pokazuju vam neslomljivi duh Ukrajine.
Tragično, neki od ovih branitelja su pali u borbi. Drugi su pretučeni i ubijeni u gradovima kao što su Buča, Harkov i Mariupolj. Nećemo znati koliko je naših građana umrlo dok ne otvorimo masovne grobnice i očistimo ruševine srušenih gradova.
Koliko god su ove priče šokantne, to je upravo ono što bismo trebali očekivati od divlje ruske vojske koju predvodi diktator Vladimir Putin. Moja vlastita historija s Putinom seže u 2000., kada smo obojica bili premijeri svojih zemalja.
Kad sam se tek bio kandidirao za predsjednika Ukrajine 2004. godine, on je aktivno vodio kampanju protiv mene. Ekstremi na koje je bio spreman kako bi dobio ono što je želio odmah su postali jasni.
Nisam mogao dopustiti da me to odvrati; nakon što sam pobijedio, shvatio sam da moram pokušati zadržati odnos s njim kao vođom našeg susjeda na istoku. Ali Putin s kojim sam tada imao posla više ne postoji. Od tada je postao potpuno izoliran i brutalan despot koji ne podnosi nikakvu opoziciju.
Jedno od najmoćnijih oružja koje sada imamo protiv Putina je međunarodna solidarnost i podrška. To je nešto što ga stvarno muči. Znam da, dok su vijesti o našem ratu bile na naslovnicama diljem svijeta i dominirale globalnim razgovorima nekoliko sedmica, interes za priče naših teritorijalnih branitelja počinje jenjavati.
Umor od užasa rata nažalost je uobičajen; vidjeli smo to sa Sirijom, Jemenom i našim Donbasom. Ali mi u Ukrajini ne možemo si priuštiti da se osjećamo umorno, inače riskiramo da izgubimo iz vida pobjedu.
Naša snaga je sada važnija nego ikad. Iako se odvijaju razna ruska povlačenja, slušamo priče da se ruske trupe pregrupiraju i planiraju nastaviti napad. Sada moramo odlučiti pobijediti u ovom ratu.
"Odlučujući trenutak za odbranu demokratije"
Ne možemo to učiniti bez vanjske podrške. Ovaj rat je odlučujući trenutak ne samo u ukrajinskoj historiji već i u odbrani demokratije. Ovo nije samo regionalni sukob između Ukrajine i Rusije već borba protiv tiranije i imperijalizma.
Naša vojska i dalje treba oružje i vojnu pomoć svih naših saveznika. I potrebna nam je novčana pomoć da zakrpamo rupe koje ovaj rat ostavlja u našoj prethodno jakoj ekonomiji.
Naše vodstvo ne samo da je na čelu rata s Rusijom već se bori i iza borbenih linija – u sigurnosti međunarodnih ureda i institucija – kako bi osiguralo podršku saveznika koja nam je potrebna da obnovimo mir i slobodu u Ukrajini.
Istodobno, imamo vojsku dobrovoljaca koji moraju i dalje opskrbljivati naše teritorijalne branitelje zaštitnom opremom koja im je potrebna kako bi se nastavili boriti na prvoj crti fronta.
Čvrsto vjerujem da je pobjeda Ukrajine neizbježna. Kada se obični Ukrajinci odreknu svega kako bi se izborili za svoju slobodu i dostojanstvo, pobjeda je jedina opcija. Jedva čekam dan kada će ovaj rat konačno završiti, a Maksim i njegovi kolege moći će otvoriti svoje pozorište.
