Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i dalje je jedan od balkanskih političara koji imaju najveći utjecaj u Evropskoj uniji, iako su ga od početka ruske agresije na Ukrajinu mnogo bolje pročitali i dužnosnici EU. Otkad je došao na vlast, bio je ključni sagovornik evropskim liderima. Angela Merkel mu je pomogla da svoju stranku, bez obzira na radikalnu prošlost, pridruži Evropskoj pučkoj stranci (EPP), najutjecajnijoj političkoj skupini u EU. Donedavni predsjednik EPP-a Donald Tusk, dok je bio predsjednik Evropskog vijeća, toliko je nahvalio Vučića da je i samom predsjedniku Srbije možda bilo neugodno.
Velike investicije
Kako navodi u analizi Jutarnji list, Evropska unija, koja je slavila Miloševićev poraz dajući i sebi zasluge što su se i Srbi okrenuli budućnosti i ostavili iza sebe mračnu prošlost, s oduševljenjem je prihvatila Vladu Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i Aleksandra Vulina iako su oni bili dio Miloševićeva režima.
Vučić je govorio kako on gleda u evropsku budućnost Srbije, govorio je o pomirenju s Hrvatskom, davao znakove da će osuditi i genocid u Srebrenici, pozivao da se shvati realnost na Kosovu, a počeo je borbu protiv tajkuna i protiv organiziranog kriminala u Srbiji. Za to je bio nagrađen jer je Srbija otvorila pristupne pregovore s EU, razvila partnerstvo s NATO-om i imala velike investicije iz zapadnih država.
Međutim, sada i Evropska unija uviđa da treba imati veće rezerve prema Vučiću, iako i dalje računa na njega kao na ključnog parterna u regiji. Evropsku uniju i NATO ne zabrinjava toliko antihrvatska retorika koja eskalira barem jednom godišnje, koliko ponašanje Srbije oko dva druga ključna pitanja. Prvo je stav Srbije prema Rusiji. Iako je Srbija glasala za nekoliko rezolucija koje osuđuju agresiju Rusije ne Ukrajinu, Srbija nije podržala sankcije EU protiv Rusije i odbija i dalje to činiti. EU pritišće Srbiju zbog toga, ali i u tom pitanju Srbija ima puno prijatelja u Bruxellesu. Vidi se to i po porukama da “Srbija ne treba osnažiti dalje odnose s Rusijom”. Dakle, te se poruke mogu smatrati kao pokazivanje razumijevanja za Srbiju da ona može nastaviti odlične odnose koje ima s Moskvom, ali ih “ne smije ojačati”.
Odnosi s Moskvom na jesen će ponovno doći na dnevni red. Pritisak na Srbiju će se povećati. A Vučić je dosad uspijevao odoljeti takvim pritiscima, iako su ga obavještajne službe zemalja Evropske unije “pročitale”. U jednom dokumentu Službe za analizu obavještajnih podataka u EU (INTCEN), a njegov je sadržaj objavila američka postaja Slobodna Evropa, liderima EU objašnjeno je na vrijeme kakvu će igru igrati Vučić da bi što duže odgađao uvođenje sankcija Rusiji. Spominjali su i odugovlačenje izbornog procesa i formiranja Vlade. To se i događa jer Srbija još nema novu Vladu. Upozoravali su da će u nju Vučić pokušati staviti proruske političare, ali i neke prozapadne kako se ne bi previše zamjerio Zapadu. Čak su i oporbu nazvali “trojanskim konjem” jer ona zapravo služi Vučiću, koliko god slaba bila.
U EU sada znaju da su stavovi srpske javnosti koja je sve više protiv Evropske unije, a masovno podržava Rusiju, rezultat i djelovanja vlasti i njoj sklonih medija, a to je većina medija. Kako se ratu u Ukrajini ne nazire kraj, tako će se i Srbija već od jeseni morati suočiti s dilemom na kojoj strani želi biti, jer očito više nije moguće sjediti na dvije stolice. Poruke da “Srbija sjedi na svojoj stolici” mogu biti uspješne parole za domaću javnost, ali neće impresionirati nikoga izvan Srbije.
Nova iskušenja
Osim sankcija protiv Rusije, Srbiju na jesen čeka i novo iskušenje u dijalogu s Kosovom. Taj dijalog već postaje velika blamaža za EU. Ne samo da nije bilo napretka u zadnje dvije godine nego je bilo i nazadovanja. Od kada je EU imenovala posebnog izaslanika za dijalog Miroslava Lajčaka, koji ima i cijeli tim stručnjaka, nije bilo nikakva napretka. Posljednji sastanak na visokoj razini, onaj između kosovskog premijera Albina Kurtija i srbijanskog predsjednik Aleksandra Vučića, bio je prije više od godinu dana. Pokušaji da se jedan sastanak održi prije sedmicu dana u Bruxellesu propali su.
Umjesto o konačnom rješenju, o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije, dijalog se bavio starim pitanjima, a to je implementacija starih sporazuma. Dok sve veći broj lidera zemalja EU govori o potrebi konačnog rješenja, u vidu međusobnog priznanja Kosova i Srbije, Lajčak vodi pregovore o naljepnicama na registarskim tablicama vozila i o plaćanju računa za struju.
Od jeseni će se stvari u tom dijalogu morati znatno promijeniti, a to znači da će se pojačati i pritisak na obje strane. Pritisak na kosovsku Vladu bit će oko stvaranja Asocijacije/Zajednice općina sa Srpskom većinom na Kosovu. Kosovo je, dok je na čelu Vlade bio Hashim Thaçi, pristalo na to. Ali sadašnji premijer Albin Kurti odbija implementirati taj sporazum uz opravdanje da “ne žele dopustiti stvaranje Republike Srpske na teritoriju Kosova”.
Pritisak na Srbiju bit će i o nekoj vrsti priznanja Kosova. Ključno je da Srbija ne može imati nikakvu vlast ni na jednom dijelu kosovskog teritorija. Vučić je očito razočaran što je EU poručila da “samo kosovske vlasti imaju pravo izdavati registarske tablice za teritorij Kosova”. Takva poruka EU došla je i nakon najave kosovske Vlade da će od jeseni zaplijeniti vozila koja imaju registarske tablice izdane na teritoriju Srbije s oznakama gradova na Kosovu. Na tu najavu Beograd je odmah krenuo optužbama da time Kosovo “najavljuje rat Srbiji”, da “najavljuje istrebljenje Srba”...
Problem u pristupu EU kao posrednika u dijalogu između Kosova i Srbije jest u tome što odbija reći da je cilj međusobno priznanje Kosova i Srbije kao dvije država, jer samo se tada mogu odnosi smatrati normalnim. Dok se ne riješe stavovi o statusu Kosova, svako pitanje, od registarskih tablica i računa za struju, bit će teško riješiti.
Dakle, sve je otvoreno kada je u pitanju situacija na Kosovu od jeseni nadalje. Moguće je da dijalog u Bruxellesu napokon krene u pravom smjeru, prema normalizaciji odnosa, ali moguća je i eskalacija napetosti na sjeveru. Ne treba pri tome zanemariti upozorenja obavještajnih službi zapadnih zemalja o mogućem negativnom ruskom utjecaju na sjeveru Kosova. Prije izbijanja rata u Ukrajini Srbija je slala vojsku prema granici s Kosovom, a te postrojbe su posjećivali i ruski časnici.
Evropska unija nada se i pozitivnom scenariju u regiji. Prve naznake su nedavno otvaranje pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom nakon više od deset godina čekanja. Na jesen, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, i Bosna i Hercegovina mogla bi dobiti pozitivne signale o davanju statusa kandidata. Kosovo bi moglo dobiti liberalizaciju viza. Sve to stvara pozitivno ozračje i šalje poruku da je EU shvatila da i ona mora nešto dati regiji, a ne neprekidno samo od nje nešto tražiti.
Srbija ne može puno očekivati jer je ionako puno već dobila u odnosu na druge. Ona je odavno otvorila pristupne pregovore. Na čekanju je i nekoliko poglavlja za otvaranje u tim pregovorima, ali s ovakvim stavovima o sankcijama EU protiv Rusije teško je očekivati da će se sve zemlje članice složiti da se Srbiji i dalje otvaraju poglavlja u pristupnim pregovorima.
Iako u EU nisu prihvaćene ideje da se Srbiji formalno zamrznu pristupni pregovori, oni bi u praksi mogli biti zamrznuti sve dok se Srbija ne postavi na pravu stranu u pogledu sukoba u Ukrajini.
Ko je glavni krivac?
U ovakvoj situaciji Srbiji možda odgovara pronaći glavnog krivca u Hrvatskoj. Hrvatska politika u pitanjima odnosa između regije i EU ionako je ponajviše bila usmjerena prema ustavnim i izbornim promjenama u BiH. U pogledu ostalih država regije Hrvatska je snažno podržavala napredak svih zemalja, uključujući i Srbiju.
Dalje Jutarnji navodi, da je za Vladu u Beogradu je, očito, lakše pravdati odgodu otvaranja pregovora kritizirajući Hrvatsku nego objasniti da je to zbog nepoštovanja vrijednosti EU, zbog nepoštovanja slobode medija i nedovoljnog napretka u vladavini prava.
Ali Vučić ima i dalje dosljednu taktiku kada otvara verbalne sukobe sa susjedima. On uvijek bira “neprijatelje”. Sada su to Hrvati i Kosovo. Prije su bili Crnogorci. A takva taktika prolazi dobro i dalje u Bruxellesu, ali i u regiji.
Vučić želi stvoriti dojam da se Hrvatska, Kosovo i Crna Gora bave prošlošću dok Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija grade budućnost.
No činjenica je da upravo Srbija i dalje ima najviše neriješenih pitanja iz prošlosti. Dio njih se odnosi na untrašnja previranja u Srbiji, a dio na odnose sa komšijama. Iako se EU često pretvara da “ne zna” ili da je “nije briga”, brojna interni izvještaji njezinih službi govore o tome da se u Srbiji veličaju ratni zločinci, da se bez posljedica negira genocid u Srebrenici, relativiziraju ratni zločini, a osuđenim ratnim zločincima daje se prostor za javno i političko djelovanje.
Na ulogu Srbije u Crnoj Gori, uključujući i njezino zajedničko djelovanje sa Srpskom pravoslavnom crkvom, sada se posebno motri i iz Bruxellesa. Crna Gora je članica NATO-a, i to je trn u oku i Rusiji i Srbiji i proruskim strankama u Crnoj Gori. U takvoj situaciji ni odnosi Srbije s Crnom Gorom ne mogu se smatrati potpuno normalnim. A u BiH, dok Milorad Dodik neprestano spominje raspad države i ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom, sa sumnjom se gleda i na izjave u Beogradu da oni podržavaju teritorijalni integritet BiH.
Tako se Srbija, iako optužuje druge da se “žele vratiti u prošlost”, odbija suočavati s tom prošlošću. Štaviše, kroz ideje o “srpskom svijetu” ostavlja dojam da žele političkim sredstvima postići ciljeve koje Milošević nije uspio postići ratom. A oni političari koji sada vladaju u Srbiji nisu se nikada nedvosmisleno i otvoreno distancirali od Miloševićeve politike čiji su dio bili. Govorili su čak da je Milošević “bio veliki vođa”, a eventualnu kritiku prema njemu sveli na onu da je “krivo procijenio događaje u svijetu”.
Bez obzira na sve, niko u EU i u NATO-u ne namjerava rušiti Vučića, iako njegovi mediji i saradnici znaju tu i tamo uprijeti prstom prema Zapadu kada im treba za optužbe protiv političkih suparnika. Možda mu veća opasnost prijeti od Rusije. Štaviše, računaju na njega jer je on, htjeli to u EU, Kosovu, Hrvatskoj i Crnoj Gori ili ne, izabrani lider u Srbiji. Ali i Vučić sada mora računati na to da su se okolnosti promijenile, da se i EU promijenila, i da se neće moći sve odvijati kao dosad.
Prvi test o tome bit će već na jesen, kada bi se trebali sastati Aleksandar Vučić i kosovski premijer Albin Kurti. O ponašanju Srbije u dijalogu s Kosovom te o odnosu prema sankcijama EU protiv Rusije ovisit će i sudbina puta Srbije prema Evropskoj uniji. To su veliki izazovi za Srbiju, ali, kako Vučić zna reći, ona sama mora odlučiti kamo želi ići. Za biranje svih strana, po ugledu na nekadašnji pokret nesvrstanih, očito ima sve manje prostora.
