Evropa je sama. Svjetski poredak nastao nakon 1945. godine se urušio i - kako to kaže budući njemački kancelar Friedrich Merz - mi smo u "pet minuta do ponoći".
Usred ovog sve mračnijeg pada, i Merz i francuski predsjednik Macron zagovaraju "stratešku autonomiju" za Evropu. Ali to će biti skupo i zahtijevati velike kompromise.
Hiperaktivna, izolacionistička politika predsjednika SAD Donalda Trumpa nije ni jedini izazov za kontinent. EU pati od anemičnog rasta - jedva iznad 1 posto po osobi. Davno su prošle 1960-e, kada se ekonomija udvostručila u samo 16 godina. Sada je potrebno više od pola stoljeća, piše Politico.
Evropa stari i to joj je problem
Evropa također stari, uz sve veće troškove zdravstva i penzija. Obrazovanje posrće; imigracija predstavlja izazov i za proračune i za koheziju, a nije povećala rast; a inovacije su gotovo stale, a Evropa je dramatično potrošila više od Kine, SAD, pa čak i ostatka svijeta na istraživanja.
Dakle, kako će Evropa vratiti svoj zamah? Kako može pronaći resurse za ponovno naoružavanje, rast i povratak na put inovacija? Jednostavan. Prošlo je vrijeme da blok ponovno razmisli o trošenju novca na nepriuštivu i neučinkovitu klimatsku politiku koju nijedan drugi kontinent ne oponaša.
Troškovi da se Evropa vrati na pravi put su znatni: da bi se ponovno naoružao, blok će morati barem udvostručiti ili čak utrostručiti svojih 1,8 posto BDP-a izdvajanja za odbranu — to znači najmanje dodatnih 325 milijardi eura svake godine. Što se tiče inovacija, EU je 2000. godine odlučila povećati potrošnju na istraživanje i inovacije, koja bi danas iznosila 170 milijardi eura više godišnje — nije uspjela ostvariti svoj cilj u posljednjih 25 godina. Pa ipak, povećanje inovacija moglo bi donijeti 800 milijardi eura dodatnog rasta svake godine tokom sljedećih decenija.
Stručnjaci, u međuvremenu, nude rješenja koja sežu od smanjenja socijalne pomoći i povećanja poreza do zaduživanja i bogaćenja. Socijalna skrb košta 30 posto BDP-a EU-a, što iznosi oko 3 biliona eura svake godine za socijalnu zaštitu i 1,5 biliona eura za penzije. Ali i smanjenje potrošnje i povećanje poreza bilo bi neizmjerno teško izvesti. Posuđivanje je primamljivo, ali opasno, s obzirom na brda postojećeg duga. A bogaćenje bi očito riješilo mnoge probleme, ali zahtijeva više ulaganja u inovacije, manje kočnica za rast i deregulaciju.
Postoji, međutim, jedna očita reforma koja bi mogla potaknuti rast i osloboditi ogromne resurse: preispitivanje naše klimatske politike.
Trenutno EU troši trećinu svog budžeta na klimatsku politiku. Samo prošle godine, cijena za kupovinu stvari kao što su solarni paneli, vjetroturbine, dalekovodi, električni automobili i punjači iznosila je 367 milijardi eura - samo taj iznos mogao bi finansirati potrebe Evrope za odbrambenim izdacima.
Iznimno visoke cijene energije u EU također iscrpljuju stopu rasta kontinenta, ostavljajući manje novca za sve druge prioritete. Trenutno je trošak već iznad još 1 posto BDP-a, a prema 2050. će eskalirati na oko 10,5 posto BDP-a, ili oko 3,3 triliona eura godišnje.
Naravno, borci za klimatske kampanje uzvratit će da je Evropa sada sve što stoji protiv neublažene klimatske katastrofe. Ali ovo je daleko od istine. Iako su klimatske promjene problem koji je stvorio čovjek, blijede u poređenju s većinom gorućih izazova s kojima se Evropa sada suočava.
Štaviše, EU je već znatno smanjila svoje emisije. Daljnja smanjenja neće imati nikakav utjecaj na temperature u narednim decenijama. Čak i trošenje stotina triliona eura na neto nulu do 2050., učinak će biti nemjerljiv. Dovoljno je pokrenuti UN-ov klimatski model s emisijama EU koje idu na nulu, a promjena globalne temperature danas će biti nula i neprimjetnih 0,017 stepeni do sredine stoljeća.
Upitna klimatska politika
Svijet neće zahvaliti EU na samopožrtvovnom pristupu net-zero. Međutim, to će kontinent smatrati opasnim primjerom onoga što treba izbjegavati. Niko neće slijediti samoporažavajuću, samokažnjavajuću politiku.
Ne predlažem da potpuno odbacimo klimatsku politiku, piše Bjorn Lomborg za Politico. Ali za puno nižu cijenu, EU bi mogla prihvatiti mnogo pametniju politiku. Ekonomisti koji se bave klimom odavno znaju da rješenje za klimatske promjene nije samospaljivanje, već inovacija: smanjite buduću cijenu energije s niskim udjelom ugljika kroz potrošnju na istraživanje i razvoj kako bi na kraju nadmašili fosilna goriva, i svi će se prebaciti - ne samo bogata, dobronamjerna Evropa, već i Kina, Indija i Afrika. I to bi koštalo samo jednu dvadesetinu resursa koji se trenutno loše troše.
Evropa je sada na raskrižju. Može nastaviti držati politiku nulte mreže kao svoj središnji stub — što predstavlja pogubnu signalizaciju vrline dok je ostatak svijeta zaobilazi. Ili može okončati ovu jedinstvenu opsjednutost i provesti pametnu klimatsku politiku, trošeći 27 milijardi eura na zelene inovacije, ostavljajući daleko više od 300 milijardi eura da se bolje potroši negdje drugdje.
To ne samo da bi imalo puno veću šansu za popravljanje klimatskih promjena, već bi također oslobodilo dragocjene evropske resurse za poticanje inovacija, jačanje odbrane i — putem mnogo nižih cijena energije — ponovno oživjelo kontinent visokog rasta da se ponovno suoči s izazovima budućnosti.
