Praznik rada u Bosni i Hercegovini tradicionalno je proslavljen neradom. Najvažnije je bilo onima koji su na sigurnim radnim mjestima i plaćama koje cure iz sise u kojoj ne smije nestati mlijeka, spojiti jedini državni praznik s vikendom.
Tako su pohrlili svi da im neko ministarstvo, nekakav odjel ili neki veliki mali vođa udari pečat na spajanje pa da se krene na po tko zna koji vikend u BiH koji počinje srijedom.
Mudrolije o radu
Sve što se ticalo rada i praznika rada nemaštovita su priopćenja u kojima oni koji nemaju rješenja za bilo što pričaju o radu i dostojanstvu koje su zgazili time što su se odvažili narediti nekom svom pisaru da u javnost odasla mudrolije o radu.
Jasno je svima da mudrace ne zanima pretjerano status radnika u Bosni i Hercegovini. Jasno je da se najviše misli da poslovi s nekih od silnih jasli na svim razinama budu što ugodniji i plaćeniji dok se roblje po raznim firmama spominje tek između nekakvih redaka da ih slučajno ne bi pročitali robovlasnici pa okrenuli sponzorska leđa politici.
Nije bilo, iako je trebalo i nikada nije prestalo trebati, nikakvih velikih buntova. Sindikalisti su isto tako spojili odmor pa se tek u Banja Luci, kroz usta 15 sindikata, tiho zagalamilo da bi moglo biti prosvjeda ako se stanje ne popravi. Ali, ako pitamo tamošnju vlast koja se zadužuje da dijeli plaće, nema se šta popravljati.
I u Sarajevu se tiho upozoravalo pa su metalci i trgovci zatražili veće plaće i malo dostojanstva ali pred parlamentom u kojem nije bilo nikoga. Negdje su pak sindikalci pili kavu, kao u Brčkom, negdje se pokušao dijeliti grah kao u Mostaru, a negdje su samo poslali kratko priopćenje, prepisano iz nekih davnih proglasa i otišli uz nekakav roštilj sigurno skromniji nego lani.
Debelo dno
O pravima i položaju radnika u BiH malo tko govori. Pa čak ni radnici. Ako politika progovori nešto to je samo prazna priča u kojoj se obećavaju brda i doline koja se nikako ne mogu izdignuti iznad površine jer su radnička prava na debelome dnu.
Zvuči kao legenda, ali je istinita priča, koja nam se sada obija o glavu. Prije nekoliko godina održan je sastanak gospodarstvenika jednog dijela BiH kojeg je sazvalo nekoliko poslodavaca zabrinutih za budućnost svojih poslova. Oni su se, naime, okupili kako bi se razmotrio prijedlog zabrinutih koji su tvrdili da treba povisiti plaće radnicima kako ne bi ostajali bez radne snage i kako bi, logično, bolje radili i gazdama zaradili.
Rasprava, kažu oni koji su nazočili skupu mozgova i džepova, nije dugo trajala jer je najjači među njima jednostavno rekao da ga još jednostavnije ne zanima odlazak domaće, nezadovoljne radne snage. S ponosom i osmijehom je rekao da računa da ima dovoljno onih čiji je prag tolerancije na robovlasništvo i tanke novčanike takav da će pristati raditi i za male plaće. Ako oni odu, rekao je taj vlasnik ozbiljnog biznisa i mnogih sudbina, ima dovoljno Kineza koji će pristati na njegove uvjete.
Debeli džepovi i još deblje srce
Sastanak je potom, kažu sudionici, završio pokazavši kakva je briga velikana za male ljude koji pune i njihove džepove i domaće proračune. Naravno, treba biti iskren i marketinški korektan, pa reći da ima iznimki kojima je važniji obraz od džepa. Jasno, njih je puno, puno manje.
I dok ne treba čuditi to što ljudi debelih džepova imaju debele obraze i još deblje srce, čudi što je neka nevidljiva ruka, kirurški precizno, odstranila iz ovoga društva brigu za budućnost.
Dok u nekim normalnim svjetovima, a i njih je sve manje, i mladi prosvjeduju zbog posla i budućih poslova, kod nas nikoga ne zanima budućnost. Ne razmišljaju naši mladi o svojim mirovinama, uvjetima koji im se nameću za umirovljenje i mrvicama koje im se nude na sve rjeđim radnim mjestima. Ako je jedini san i otići, pitanje je smatra li itko da bi se kakvim putnim butnom i galamom protiv stvaranja i uzgajanja sirotinje odužio roditeljima koji se ostaju patiti bez da itko brine kako im je na poslu i čemu sve robuju tijekom svog radnog vremena koje se, nakon odlaska u mirovinu, pretvori u prah od kojeg se ne može živjeti.
Praznik rada sveo se ove godine, a tako će biti i dogodine sve dok ne zakukamo kako praznik pada subotom, na spajanje vikenda s praznikovanjem. Nisu se, budimo iskreni, ni mediji pretrgli da se pozabave ozbiljnom analizom stanja u kojem radnici u BiH crnče.
Analize roštiljske žice
Sva sila istraživačkog novinarstva nadvila se kao nad potrošačke košarice nad roštiljske žice kako bi analizirala sadržaj nad vatrom. A i to površno i pogrešno pa je ispalo da što smo jadniji da smo sretniji. Uz to, radile su se analize vremenskih prognoza pa smo i tu zaključili da smo sretniji što nam nebo više prijeti. Koliko ćemo biti siti nakon roštiljanja, nije se dalo izanalizirati.
Jednom je, dok se još na javnim servisima raspravljalo o javnim problemima, a ne o propagandama dosadnih i jednih te istih politika, jedan stručnjak iz sociologije rekao kako smo, ovakvi kakvi jesmo, uspjeli pobiti ozbiljne definicije iz udžbenika.
Negdje u nekakvim sociološkim studijama netko je izračunao koliki može biti prag tolerancije društva na razne nepravde. Stručnjak je rekao kako smo potukli sve te računice i da bi radi nas trebalo mijenjati udžbenike jer smo, a da nismo znali, promijenili svijet. Naravno i tradicionalno - nagore.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
