Svijet

Kako je državica s manje od milion ljudi nadmudrila veliku Kinu: ‘Postat ćemo afrički Singapur!‘

Prava Casablanca, ona u Maroku, i dalje je lijep i važan grad, ali je izgubio čar koja je izbijala iz poznatog filma u kojem su glumili Ingrid Bergman i Humphrey Bogart. Što i nije loše jer se radnja filma odvija u Drugom svjetskom ratu (snimljen je 1942. godine)

Takvu situaciju sada imamo, tvrde novinari The Financial Timesa, u Djiboutiju, glavnom gradu male afričke države Džibuti.

Male, ali strateški izuzetno važne. “Bog nam nije dao naftu, ali nam je dao strateški položaj”, priča novinarima Alexis Mohamed, savjetnik predsjednika Ismaila Omara Guelleha. Samo 23.200 km² i nešto manje od milion stanovnika. Ali s jedne strane Eritreja, diktatura, s druge Somalija, država pod napadom džihadističke skupine Al-Shabab, a iza leđa moćna Etiopija. Bez izlaza na more pa joj je Djibouti glavna luka.

Još je važnije da Džibuti gleda prema Bab el-Mandebu, jednom od najvažnijih morskih tjesnaca kojim se ulazi u Crveno more i dalje prema Sueskom kanalu. S druge strane kanala nalazi se Jemen u kojem već šestu godinu traje građanski rat, posredni sukob Saudijske Arabije i Irana.

Samostalni od 1977.

Bivša je kolonija, Francuska Somalija, koja 1977. godine postaje samostalna, ali je Pariz ondje sačuvao vojnu prisutnost kako bi kontrolirao tjesnac i zbivanja na Rogu Afrike. Nakon neuspjeha u Somaliji i SAD će se okrenuti prema Džibutiju i 2002. ondje gradi vojnu bazu Camp Lemonnier, a sredinom prošle decenije dolaze i Kinezi. Džibuti je tada igrao važnu ulogu u borbi protiv piratstva da bi zatim postao stabilna tačka na trusnom području s koje velike sile mogu kontrolirati zbivanja. I zato je stabilan. Iako je predsjednik na vlasti još od 1999. godine, a pobijedio je i na nedavnim izborima s 99 posto (!) glasova. Ima 73 godine i s pravom se postavlja pitanje što nakon, posebno jer prema ustavu nema pravo na novi mandat. Džibuti je trpio unutarnje nestabilnosti na nivou plemenskih sukoba nakon stjecanja samostalnosti.

PROČITAJTE  Misterija Njemačkog Stonehengea: Slomljene kosti djece i žena u koncentričnim krugovima

Guellehu se mora priznati da je zaslužan i za stabiliziranje zemlje i za njezin napredak: ekonomija je u trenutku kad je preuzeo vlast vrijedila 526 miliona dolara, a 2019. godine 3,3 milijarde dolara. Lokacija i stabilnost, reći će izvori iz vlade, izdaja demokracije zbog stabilnosti, reći će iz opozicije.

Džibuti je ključna luka za Etiopiju, dinamičnu državu koja je prije pandemije i masakra nad tigrajskim narodom bilježila stopu rasta oko 10 posto. Što je blagotvorno djelovalo i na malu državu koja raste stopom od 7 posto godišnje. I pred kojom je još mnogo posla, na primjer smanjenje stope nepismenosti koja je blizu 30 posto. Rastu je pridonijela i Narodna Republika Kina modernizirajući prugu između Djiboutija i etiopske Adis Abebe i u luke i zone slobodne trgovine u Džibutiju uložila oko 14 milijardi dolara u protekloj deceniji i trenutno posjeduje oko 70 posto ukupnog saverenog duga. Da bi konačno 2017. godine ovdje otvorila i prvu trajnu vojnu bazu izvan zemlje.

PROČITAJTE  Amnesty International: Kina je stvorila distopijski pakao s Ujgurima. UN šuti

Mudri igrači

Iako se u prvi mah čini da je i ovdje riječ o klasičnoj kineskoj “dužničkoj zamci”, Džibuti se pokazao mudrim igračem koji je od Kine uzeo koliko mu treba i zatim nastavio uravnoteženu politiku. Vlasti Džibutija za cilj su postavile transformiranje države u afrički Singapur zbog položaja i stabilnost koju jamče dvije najveće vojne sile svijeta. Kina je pokazala dobru volju da se o dužničkim odnosima razgovara s ciljem da ne izgubi pozitivnu sliku u ovoj i drugim afričkim zemljama. Jer, Peking je svjestan da će SAD i Francuska biti pripravni priskočiti u pomoć Džibutiju ako zaprijeti finansijskim mjerama. A baza na Rogu Afrike važnija je od koje milijarde dolara. Zato što garantira sigurnost za Kinu vitalnom pomorskom putu prema Evropi, golemom, nasušnom tržištu. Jednostavna analiza isplativosti. Čega je Džibuti svjestan i to mu otvara manevarski prostor.

I sad se u Café de la Gare, koji je djiboutijski surogat “Rick’s Cafea” iz legendarne Casablance, sreću špijuni, civilni i vojni, koji pokušavaju dokučiti što Kina smjera, a među njima su i oni koji rade za Kinu. Koja bazu u Džibutiju koristi za špijuniranje Amerikanaca i Francuza, a vrijedi i vice versa. I tako svi sretno žive u ovoj kozmopolitskoj gužvi, piše Jutarnji.



Povezani postovi: