Nekada su prekooceanska putovanja trajala i nekoliko sedmica, a i cestovna su trajala neusporedivo duže. Prije sto godina, naravno, samo s najbogatiji mogli priuštiti putovanja, a siromašni bi, ako i bi, otputovali jednom u životu, u potrazi za sitijim i sretnijim životom...
Iako sto godina na prvu zvuči kao jako puno, jednako kao što pokušaj da zamislite život prije stotinu godina zvuči jako komplicirano, iznenadit ćete se kada vam kažemo da je baš prije stotinu godina život nekako i počeo dobivati obrise naših današnjih života. Naglasit ćemo riječ obrise jer, iako je na primjer televizor izumljen 1925., a prvi program emitiran 1928., da se televizija u potpunosti "oboji" i počne zaista sličiti današnjoj, trebat će pričekati do 1980-ih.
Prije sto godina primjenjivali su se već inzulin i penicilin, a izumljen je i flaster koji je dobio vječno mjesto u kućnim apotekama. U istoj je dekadi napravljen i radio, samonavijajući ručni sat, sunčane naočale, i – u paketu za kul izgled – žvakaća guma.
Fen za kosu i električni aparat za brijanje, također izumljeni u 1920-ima, i danas su neizostavni saveznici u higijeni, a koncept prolaska automobilom kroz ugostiteljske objekte, trgovine i ustanove također se rodio u ovome desetljeću kada je napravljeno prvo drive in kino. A da je zaista "danas" počelo prije stotinu godina, možda najbolje potvrđuje činjenica da je 1923. stvoren prvi instant-fotoaparat, piše Pun kufer.
Luksuz ili nužda, nema trećeg
Još jedna privilegija života u današnje vrijeme jest i mogućnost putovanja s kraja na kraj svijeta za vrlo malo vremena. Nekada su prekooceanska putovanja trajala i nekoliko sedmica, a i cestovna su trajala neusporedivo duže. Prije sto godina, naravno, samo su najbogatiji mogli priuštiti putovanja, a siromašni bi, ako i bi, otputovali jednom u životu, u potrazi za sitijim i sretnijim životom.
Obični su smrtnici putovali brodom ili željeznicom, u ne mnogo boljim uvjetima nego u odjeljcima i vagonima za prijevoz tereta. Bogati su mogli priuštiti turističko putovanje luksuznim Orient-Expressom još od kraja 19. stoljeća, a do 1920-ih u modu su ušli i letovi dirižablom tj. cepelinom. Ove je iz prometa i iz historije izbacio avion, ali prošlo je još dosta vremena prije nego se uopće moglo razmišljati o komercijalnom prometu. Charles Lindbergh preletio je Atlantik tek 1927., pa je dugo avion bio samo međugradsko prijevozno sredstvo.
Tako se ponovno vraćamo na putovanja vozom koja su prije 100 godina, 1920-ih, bila najvažniji i najpopularniji način prijevoza, posebno za prelaženje velike udaljenosti. Iako kašnjenja nisu bila rijetkost, raspored vozova bio je vrlo dobro utvrđen. Možda niste znali, ali podjela Zemlje na vremenske zone uvedena je upravo zbog voznog reda vozova. Željeznička je mreža odigrala i veliku ulogu u urbanom rastu i planiranju, ali – kako se prije sto godina već počinjalo i jasnije vidjeti – u turizmu.
Dugo, skupo i vrlo neudobno
Iako u trećem desetljeću 20. stoljeća automobili i nisu bili rijetkost, njihove performanse i udobnost nisu još mogli konkurirati javnom prijevozu, dijelom zbog toga što je cestovna infrastruktura bila slaba i loša, amortizeri – nepostojeći, a maksimalna brzina koju su mogli razviti nije prelazila 60 ili 70 kilometara na sat.
U manje razvijenim gradovima i u selima, konjske (ili volovske) zaprege ostat će omiljeniji način prijevoza do nakon Drugoga svjetskog rata. Veliki su gradovi počeli graditi podzemne željeznice u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća, pa su London, Pariz ili Chicago već prije stotinu godina imali dio urbane svakodnevice koju imaju i danas. Početkom 20. stoljeća pojavile su se i prve redovne autobusne linije.
Osim samog putovanja, promijenilo se i sve povezano uz putovanja. Koristite li aplikacije za planiranje, jasno vam je da je nekada to podrazumijevalo puno više listanja literature, konzultiranja karata i usklađivanja voznih redova ili termina na čistu sreću.
Plaćanje je također bilo puno kompliciranije od današnjeg mahanja karticom, a rezervacije su nekada bile proces koji je započinjao traženjem telefonskog broja i nastavljao se ponekad i beskrajnim čekanjem da neko digne slušalicu. Da, slušalica se nekad zaista podizala od tijela telefona na kojem je bio brojčanik.
