RAZORNE POSLJEDICE

Kako stres i rak utječu jedno na drugo?

Količina stresa kojoj je svaki pojedinac u današnjem ubrzanom načinu života izložen daleko je od normalne. Posljedice koje dugotrajni stres može ostaviti na organizam razorne su u svakom smislu, a čini se da rijetki pronađu adekvatne načine nošenja sa svakodnevnim stresom bez djelomične ili kompletne promjene okoline te redovitog rada na vlastitim sposobnostima upravljanja stresom.

Stres i rak su dva povezana područja koja neizravnim interakcijama dvosmjerno djeluju i utječu jedno na drugo.

Način na koji osoba kognitivno percipira stres od velike je važnosti za emocionalne i bihevioralne posljedice istog, ali i zdravstvene ishode koji mogu biti blaži ili teži, ovisno o tome s koliko psiholoških resursa u tom trenutku raspolažemo.

Šta je psihološki stres?

Psihološki stres se javlja kada osoba shvati da zahtjevi okoline prelaze njezin adaptivni kapacitet, odnosno kada procijeni da nema dovoljno psiholoških resursa s kojima bi se mogla obraniti u stresnoj situaciji.

Svako od nas ima određene zaštitne mehanizme odbrane od stresa koje nastoji upotrijebiti kada se pojavi zahtjevna situacija. Ako nam to nije dostupno u određenom trenutku i ako izostane potrebna podrška, posljedice stresa bit će gore. Činjenica je da svaka stresna situacija iscrpljuje naše kapacitete te stvara određeni deficit u mehanizmima odbrane.

S obzirom na to da kognitivna procjena i način na koji se osoba suočava s teškoćama dovode do različitih ishoda, koji su najčešće nepovoljni za zdravlje pojedinca, sve se više istražuje na koji je način stres povezan sa zdravljem.

Naučna disciplina psihoneuroimunologija nastoji dati odgovor na pitanje kako psihološki faktori djeluju na tjelesne promjene i zdravlje pojedinca te kakav je učinak stresa na funkcioniranje imunološkog sistema.

Stres i rak – psihoneuroimunologija

Prema psihoneuroimunološkom modelu, stresne situacije aktiviraju tzv. negativni afekt koji uključuje uznemirenost i neugodne emocije. Istovremeno, dolazi do promjena imunoloških funkcija te neuroendokrinih promjena.

Osovina hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda važna je u odgovoru organizma koji se nalazi u stanju stresa. Također, stres ima učinak na imunološki sistem i preko simpatičkog živčanog sistema koji je je povezan s radom nadbubrežne žlijezde.

Simpatički i parasimpatički neuroni šalju signale tkivima imunosnog sistema (timus, limfni čvorovi, slezena) te, ako dođe do promjene u aktivnostima neurona, tkiva mijenjaju razvoj i aktivnost T-limfocita, B-limfocita te stanica ubica (NK).

Limfociti imaju posebne receptore za kortizol i β-adrenergične receptore. Kada adrenalin stimulira β-receptore, nerijetko dolazi do smanjene sposobnosti ulaska NK-stanica u limfne čvorove čija je uloga neutralizacija antigena.

To znači da oslabljeni imunološki sistem inhibira djelovanje protutijela koja prepoznaju antigene te se organizam ne može adekvatno odbraniti od štetnih tvari iz okoline – virusa, bakterija i sl.

Dugoročni stres potiskuje imunološke funkcije, dovodi do smanjene proliferacije limfocita i smanjene otpornosti organizma na infekcije i tumore te se nerijetko razvijaju karcinomi, infektivne i autoimune bolesti čiji su početak i razvoj povezani s neadekvatnim odgovorom organizma na stres.

Premda stres može djelovati i aktivirajuće na imunološki sistem u situacijama kada je potrebno organizam obraniti od infekcija, nakon stresne situacije ili dugoročnog, hroničnog stresa nerijetko dolazi do supresije.

Stres preko ljudskog ponašanja nerijetko utječe na promjene u imunološkom funkcioniranju.

S obzirom na to da kognicije i emocije mogu mijenjati aktivnost limbičkih struktura, mijenja se i način lučenja mnogih hormona kao što su kortikosteroidi, hormon rasta, prolaktin i katekolamini, što doprinosi promjeni i toku već postojećih bolesti u organizmu.

Stres nije jedini uzrok!

Važno je naglasiti da stres nije i ne može biti jedini uzročnik razvoja karcinoma. U pitanju je djelovanje brojnih faktora (genetskih, psihičkih, bioloških, socijalnih itd.) koji djeluju u složenim interakcijama tokom vremena i povezani su s funkcioniranjem cjelokupnog organizma.

Hronični stres negativno utječe na rad imunološkog, fiziološkog i endokrinog sistema te povećava mogućnost nastanka raka i metastaza u tijelu čovjeka, no karcinom nije uzročno-posljedično vezan samo uz stres.

Zbog sve većeg broja oboljelih od različitih vrsta karcinoma, uočena je pozitivna korelacija između doživljavanja visokih razina stresa i promjena imunosnih funkcija te važnosti NK stanica koje u organizmu pretražuju stanice odgovorne za tumore.

Neka istraživanja upućuju na to da stres smanjuje sposobnosti tih stanica te im onemogućuje da na vrijeme proizvedu stanice odgovorne za uništavanje drugih zloćudnih stanica u tijelu čovjeka.

Kako pomoći?

Kod osoba oboljelih od karcinoma koje sudjeluju u grupnim ili individualnim terapijama usmjerenima na smanjenje stresa, poboljšanje relaksacije ili povećanje socijalnih kontakata uočeno je da češće postižu bolju imunokompetenciju te im se u slučaju uspješne operacije rjeđe vraća bolest.

Jedan od načina kako spriječiti i/ili usporiti razvoj autoimunih bolesti jest savjetovati osobu kod koje je prisutan rizik od razvoja autoimunih bolesti o tome kako se ponašati u stresnim situacijama i nositi se s poteškoćama na koje nailazi jer je vrlo važno znati se suočiti sa stresom i pravilno reagirati.

Svaki oblik stresora, bio to neki veliki životni događaj, kronični ili svakodnevni mali stresor, može imati negativne posljedice koje se očituju na zdravlju pojedinca. S obzirom na to da hronični stres vodi promjenama u razini hormona u organizmu, posebice adrenalina i kortizola, imunološki sistem slabi jer visoka razina hemijskih supstanci u organizmu nerijetko inhibira reakcije zdravog organizma na antigene.

Brojnim istraživanjima uočeno je da stres može biti okidač za razvoj određene bolesti, ali ne i nužan uzrok te da može dovesti do pogoršanja simptoma već postojeće bolesti.

S obzirom na navedeno, ističe se važnost suočavanja sa stresom i adekvatno reagiranje u stresnim situacijama te se naglasak stavlja na socijalnu podršku i psihosocijalnu intervenciju pacijenata oboljelih od bolesti povezanih s imunološkim sistemom.