Film "Dara iz Jasenovca" o stradanju Srba, Roma i Židova u ustaškom logoru Jasenovac, koji je bio emitiran u subotu navečer, pogledao je 2.65 miliona gledatelja Radio-televizije Srbije, javio je večeras RTS.
Svjetska televizijska premijera filma izazvala je "veliku pažnju i emotivna reagiranja gledatelja na društvenim mrežama", navodi RTS o filmu srbijanskog redatelja Predraga Antonijevića i scenaristice Nataše Drakulić.
Ocjena srbijanskog javnog servisa je da se film "gledao u tišini, uz suze i poruke da se takvi zločini ne smiju zaboraviti" i da se "nikada više ne ponove" te da je imao udio gledanosti od 50.3 posto u odnosu na sve druge televizijske postaje u Srbiji.
Film su finansijski podržale vlade Srbije i Republike Srpske Filmski centar Srbije i brojne institucije, a srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić potvrdio je u nedjelju da je država pomogla film, naglasivši kako je to bilo na njegovu inicijativu.
"Gledao sam film, nisam neko ko s umjetničke strane može to promatrati, ali film mi se dopao, jako je težak, ali veoma važan za naš narod. Konačno se neko sjetio da napravi film o mjestu najvećeg stradanja našeg naroda ikada. Ne postoji nijedno veće stratište srpskog naroda od logora Jasenovac", rekao je Vučić.
No, film je logično izazvao i pažnju u Hrvatskoj, s obzirom na to da se Jasenovac i nalazi u ovoj državi.
Poduže analize dali su Jutarnji list i Index.hr.
Iako niti jedna od dva medija ne negira stravične zločine koji su se desili u ustaškom logoru, oba medija suhom filmskom kritikom dolaze do zaključka da je film upropastio temu i da u oči bode propaganda režima Aleksandra Vučića.
Prenijet ćemo dijelove kritika.
Nenad Polimac u Jutarnjem listu piše kako je film u odnosu na neke druge politički konotirane i loše izrežiran.
"U Jasenovcu započinje orgija krvoprolića, zapovjednik logora Maks Luburić (Marko Janketić) organizira “glazbenu večer”, logoraši praćeni glazbom na brzinu sklepanog orkestra trče u krug i kad im ustaša naredi da se zaustave, moraju sjesti na prvu slobodnu stolicu. Onaj tko ostane bez mjesta, bit će pogubljen “srbosjekom”, posebnim nožem smišljenim za ubijanje zarobljenika, i tako unedogled.
Problem je što sve to nije najvještije režirano, jedva vidite srbosjek na djelu, što umanjuje efekt: kad se već zalijećete u horor efekte, pokušajte ih napraviti kako spada. Nakaradno djeluje također loše režirana scena u kojoj se ustaša i njegova djevojka u uniformi tako uzbude od sveg tog nasilja, da moraju na seks u obližnji automobil.
Izrazito ekstremnog nasilja više nema, Dara ostaje bez majke i starijeg brata i mora se brinuti za mlađeg brata koji nema ni dvije godine i stalno plače jer je gladan i bolestan. I dalje vlada atmosfera straha, nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija. Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima, treba tu nekakva gradacija, razigrana fabula kakvu je Antonijević imao u “Spasitelju”.
Antonijević je pogriješio kad je gurnuo film u natjecanje za Zlatni globus i Oscara, jer se našao u društvu u kojem ne spada: nije to izdanak “world cinema” koji tamo prosperira, prije provincijalni uradak (uzgred, vrlo često na solidnoj zanatskoj razini koja je, recimo, našem “Četveroredu” nedostupna) što svodi račune u ni danas razriješenim nacionalnim sukobima. Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora", dio je teksta iz Jutarnjeg.
Index je bio nešto žešći u svojoj analizi. Tekst je pisao Vladimir Matijanić koji navodi da će domet filma biti kafanske svađe.
"Ili kao ulje za uvijek vatrene internetske rasprave srpsko-hrvatskog nacionalističkog taloga. Očekivanja da bi mogla ući u konkurenciju za Oscara, nervoza kojom srpski režimski mediji dočekuju loše inozemne kritike, Antonijević najavljuje i tužbe, ustreptalost zbog poneke dobre... zapravo više govore o svakovrsnom propadanju kriterija u nacionalizmom zagađenom društvu nego o samom filmu i dometima", navodi se u članku.
"Autor se ne zamara karakterizacijom likova, više mu je stalo do udaranja statista čekićem po glavi i rezanja vratova nego do fabule. Na početku filma ustaše bezobzirno tjeraju kolonu zarobljenih žena i djece, oni prolaze pored dviju radnica u polju, očito nezainteresiranih za povorku", ističe Matijanić dalje.
On ističe kako na početku filma štrca krv, hrvatski sadizam prema Srbija, sila leševa pluta Savom, dok će se kasnije to smiritivati i priča će se fokusirati na to kako Dara spašava brata. Sve, od početka do kraja, smatra Matijanić - loše.
Na kraju zaključuje:
"Kada Vučić, Vulin, Gojković i društvo stanu iza nekog poput Antonijevića, rezultat ne može biti bolji.
Pornografija nasilja u službi režima jednog od opskurnijih huškača iz devedesetih. Šteta teme, dočekat će, valjda, neko bolje vrijeme, ako ikad dođe"
