Kada se Alina Trebušnikova probudila u četvrtak ujutro, svjetlo je bilo upaljeno i znala je da je dan već loše počeo, piše u svojoj reportaži iz Ukrajine The Guardian. Struja se u njenom susjedstvu Novomoskovsku vratila usred noći, a to je značilo da je neće biti još dugo. Zbog toga bi njena kućica bila hladnija i tamnija veći dio dana. Nema svjetla.
U Ukrajini sada pada mrak do 16 sati, a nakon sumraka temperature se kreću malo ispod nule. Sljedeće sedmice očekuje se jak mraz i dani će postati još kraći, dok se Ukrajinci približavaju najtežoj zimi od Drugog svjetskog rata.
Alinin suprug, Oleksi, bio je odsutan na svom građevinskom poslu i vraćao bi se tek nakon što padne mrak. Njihova dva dječaka, devetogodišnji Ilija i tri godine mlađi Jakov, bili su u kući Alininih roditelja, koji imaju peć na drva i ne ovise o tome hoće li biti struje ili ne.
Alina ima 31 godinu i živi u Novomoskovsku od svoje sedme godine, kada su se njeni roditelji iselili iz stambenog bloka u obližnjem Dnjepru kako bi živjeli bliže zemlji, kako su rekli. Sada većinu dana provodi sama s Polinom, rođenom prije tri mjeseca, dok priprema hranu za porodicu, vodeći svakodnevne bitke s ograničenim svjetlom, toplinom i hranom.
Ima plina za kuhanje i Alina obično priprema večeru usred dana, kada ima dovoljno svjetla da se vidi što radi. Nakon zalaska sunca imaju samo mali niz ukrasnih svjetala koje je njezin suprug opremio, a koriste bateriju da bi radila.
Struja odlazi i odlazi usred noći
Alina je u četvrtak spremala boršč, rižu i malo mesa. Koliko će ovo još trajati, nije znala reći, ali joj je zvučalo kao da rat neće skoro završiti. U međuvremenu, oni moraju izdržati.
"Kažu da Ukrajinka može zaustaviti konja na putu", rekla je sa smiješkom. "Ona mora biti planina za svog muža i djecu."
Prije najnovijih ruskih raketnih napada prošle sedmice, dostupnost struje bila je barem malo predvidljivija. Palila bi se na četiri sata, a onda je ne bi bilo četiri sata. Ali otkako je posljednji ruski projektil 23. novembra pogodio ukrajinsku električnu mrežu, bilo je manje struje, trajala je tri ili četiri sata i dolazila bi u nasumično vrijeme. Nekih se jutara Alina probudi i otkrije da je struja došla i nestala usred noći.
Dio Novomoskovska u kojem žive Trebušnikovi nekada je bio selo. To je mreža jednokatnica sa zidovima ili ogradama koje okružuju male vrtove i duboko izbrazdanim zemljanim stazama između njih. Dugo je bila na udaru ruskih imperijalnih ambicija. Ime grada, što znači Nova Moskva, nametnula je 1794. Katarina Velika, čije je rasparčavanje susjednih država na veću slavu Rusije inspiracija za Putina.
"Hitna nije htjela doći po dijete"
"Ne razumijem zašto se to događa", rekla je Alina. "Protiv sam Putina, ali nisam protiv Rusa. Imam puno rođaka u Rusiji – moj otac je bio iz Rusije – i oni kažu da me podržavaju."
Sistem grijanja je na plin i Trebušnikovi imaju plin, ali potrebna je struja da bi se topla voda provela kroz cijevi, a kada nestane struje, cijevi se počnu hladiti. Kako bi sačuvali što više topline, Trebušnikovi su sve prozore prekrili dekama, no time je samo tamnije.
Susjedi imaju agregat, ali je koštao oko 50.000 hrivnji (1110 funti), previše za porodicu koja živi s jednim prihodom, pogotovo kada se tome pridoda trošak benzina. Grad je nakon napada 23. novembra bio bez struje puna 24 sata, a Alini, Iliji i Polini je pozlilo. Polina je tokom vikenda imala infekciju prsnog koša koja se pogoršala usred noći, ali hitna pomoć nije htjela doći. Sami odvedite bebu u bolnicu, rekli su Alini, ali to bi značilo kršenje policijskog sata.
Škole nema mjesecima
Nije im preostalo ništa drugo nego ostati kod kuće, a nakon teške i nervozne noći Polina se oporavila. Sredinom popodneva u četvrtak Ilija i Jakov vratili su se od Alininih roditelja, zajedno s njezinim 14-godišnjim bratom Oleksijem. "Zovem ga kad padne mrak i nema svjetla i to je strašno", rekla je. "On je moj zaštitnik."
Škole nema mjesecima. U teoriji postoji online nastava, ali to je relevantno samo ako imate računar ili pametni telefon, što dečki iz Trebušnikove nemaju. U svakom slučaju, ni škole više nemaju nikakvu moć. Oleksi odlazi u razred kako bi uzeo zadaću i pokušava je riješiti uz pomoć udžbenika i roditelja. Nema podučavanja.
"Čak i da je škola otvorena, bila bih previše uplašena da pustim dečke", rekla je Alina. Zadnji put kad je projektil pao blizu njih, svi su se prozori zatresli i dječaci su bili prestravljeni.
"Škola nema podrum ni sklonište", objasnila je. "Kad bi se oglasila sirena za zračnu uzbunu, ne bih znala što im se događa."
Oleksi je visok i mršav, te zreo za svojih 14 godina. Rekao je da mu nedostaju prijatelji s kojima bi razgovarao u školi, a vrijeme provodi šetajući Knopu, malog crno-bijelog obiteljskog psa. Iliji također nedostaju kolege iz razreda. S Jakovom igra karte, a bučno su slavili kada je u četvrtak navečer napokon došla struja.
"Starica je prije sedamdesetak godina rekla da će biti rat u kojem će brat ići na brata"
U hijerarhiji ukrajinske patnje, Alina nije bila sigurna gdje ova epizoda pripada, ali je predložila odlazak do Olhe Chorna, starije susjede nekoliko ulica dalje, koja je proživjela Drugi svjetski rat. Oleksi je vodio put i lupao po Olhinoj ogradi, a nakon nekog vremena 82-godišnjakinja je izašla i prišla vratima.
Imala je pet godina kad je rat završio. Otac joj se nikada nije vratio, a majka joj je ubrzo umrla. Ona i njezine tri sestre bile su prepuštene same sebi. Bilo je malo odjeće i malo hrane, ali na kraju su se drugi muškarci vratili s fronte da rade na kolektivnoj farmi, koja je primila djevojke. Olhin dugogodišnji posao bio je mužnja krava.
Kad je Olha bila tinejdžerica, jedna je starica koja je živjela niže u ulici tvrdila da ima dar proricanja. "Rekla je da će u budućnosti biti još jedan rat kada će brat ići na brata", prisjetila se. "Bit će gladi i drugih strašnih stvari."
Možda se proročanstvo napokon obistinilo, jer Olha je rekla da će ovo biti najteža zima u njezinim desetljećima od 1945. godine.
