"Napredak nije puko popravljanje prošlosti, on je neprekidno kretanje prema budućnosti." (Khalil Gibran)
Priča u koju vas uvodimo govori baš o kretanju prema budućnosti. I baš o jednom Napretku…
Napretku, kroz koji su u davna vremena prošetali naši nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog, potom Gabrijel Jurkić, Ismet Mujezinović, Ivo Šeremet, Mario Mikulić…
Ali... da bismo počeli ovu storiju, neophodno je da se vratimo u davnu prošlost, doba austrougarske vladavine, u vrijeme kad je Sarajevo doživljavalo građevinsku renesansu. Izgrađeni su objekti velike korisne površine, projektirali su ih renomirani arhitekte i inžineri koji su zvanje sticali na visokim školama u Austro-Ugarskoj.
U knjizi “Arhitektura Bosne I Hercegovine 1878 – 1918.” Ibrahim Krzović zapisat će da s početkom 20. vijeka BiH ulazi u novu fazu koju obilježava stil secesija. Naziv potiče od udruženja bečkih umjetnika Secession, koje se razvija iz Vereinigung der bildenden Kuenstler der Oesterreichsa, što bi u prijevodu značilo Udruženje austrijskih likovnih umjetnika kojem su temelji udareni 3. aprila 1897. godine. Riječ je o veoma složenoj umjetničkoj pojavi koju karakteriziraju ukrasni elementi. Akcenat je na ljepoti koja je izraz duha vremena.
Iz tog duha vremena rodit će se i impozantna palata u centralnoj gradskoj zoni Sarajeva. Kako tada, tako i u trenutku pisanja ovog teksta nosi isti naziv – Napredak.
Rođena je zamisao o izgradnji
Početkom 20. vijeka u Sarajevu je djelovalo Hrvatsko kulturno društvo Napredak, koje je temelje udarilo 9. juna 1907. godine. Nastalo je fuzijom dva društva - Hrvatskog potpornog društva za siromašne đake i naučnike, kojem je u rodni list upisan Mostar, 14. septembar 1902, i Hrvatskog društva za namještanje djece na zanate i u trgovinu, koje je 11. novembra 1902. u Sarajevu ugledalo svjetlo dana, a kojem će dvije godine poslije biti pridodan i naziv Naredak.
Godina po godina će prolaziti, HKD Napredak će se nositi s misijama, a onda, više od deceniju kasnije, rodit će se zamisao o velikoj zgradi koja će zadovoljiti sve potrebe te biti u funkciji hrvatskih kulturnih društava u Sarajevu.
Ideja o gradnji društvenog doma začeta još u doba kad se rad oko “njegovanja hrvatske misli ovih zemalja obavljao u pjevačkim društvima". (Napretkov kalendar za 1913. godinu).
Još 1908. godine ideju su zagovarali tadašnji predsjednik Napretka Ante Tandarić i sekretar društva Aleksa Džebić, koji će na 16. odborskoj sjednici, održanoj 23. 4. 1910, zastupati ideju da se izgradi Napretkov dom u Sarajevu. Ideju podržavaju učesnici sjednice, te je donijet zaključak da se do naredne sjednice kontaktira, tada jedan od najpoznatijih, arhitekta Josip Vancaš.
Na sedmoj glavnoj skupštini HKD Napredak, održanoj 24. juna 1911. godine, pala je odluka o gradnji Napretkovog zakladnog doma.
Ušteđena glavnica Društva, koja je tada iznosila više od 80.000 kruna, kao i želja za okupljanjem postojećih hrvatskih društava unutar jednog objekta, te spoznaja da bi se iznajmljivanjem dijela prostorija zakladnog doma Napredatku u budućnosti omogućavao dobar i siguran izvor finansiranja, bili su presudni kod donošenja odluke o gradnji objekta.
Za realizaciju tog cijelog projekta, Glavna skupština Napretka je ovlastila Središnju upravu ovog društva u Sarajevu.
Na scenu stupaju Vancaš i Sinko
U blizini Zemaljske banke, u Ulici Ćemaluša, Društvo će kupiti parcelu od Mustajbega Šećeragića od 1.534 kvadratna metra po cijeni od 117.268 kruna (76 kruna/m2). Potom će pripojiti još jednu parcelicu od 250 kvadratnih metara, koju će kupiti od braće Levi za 45.000 kruna, tako da će na kraju parcela obuhvatiti 1.784 m2.
Izrada nacrta povjerena je, već pomenutom, Josipu Vancašu te Dionisiju Sunki.
Već u septembru iste godine održana je na druga vanredna sjednici odbora na kojoj su, nakon detaljnih analiza arhitekata Sunka i Fuksa, "u ime nadsavjetnika Vancaša jednoglasno usvojeni nacrti Napretkovog hrvatskog zakladnog doma i zaključeno da se glede razdiobe i detaljnih konstrukcija sa Sunkom napravi pisani sporazum". (Hrvoje Šapina, Stoljetnica Napretka, Sarajevo, 2002.).
Naravno, nacrti su podrazumijevali iskorištenost svakog milimetra prostora te svake predračunske krune.
Nisu časili ni časa i već u proljeće 1912. godine raspisan je javni konkurs za izvođenje građevinskih i zanatskih radova na objektu, na koji su se prijavile sve građevinske firme u Sarajevu.
"Nakon analize svih ponuda prihvaćena je ponuda Bosanskohecegovačkog dioničarskog društva Horvath od 624.309,58 kruna, koja je, istina, bila za 24.000 kruna niža od ostalih, ali ipak znatno veća od predračunske vrijednosti Sunkovog projekta koja je iznosila 518.246,90 kruna". (Arhiv BiH, Zapisnik I, 374-375 - XII redovna sjednica, 30. 3. 1912.)
Prvi problem finansijeske prirode ukazao se pred Domom. Ekspresno su angažirali Vancaša i Sunka da naprave prepravke u nacrtu koje bi ponudile jeftinije rješenje. Nakon svih izmjena smanjeni obračun je, prema Vancašu, iznosio oko 574.000 kruna.
"Imajući u vidu da u tom proračunu nisu bile uvrštene neke neophodne stavke (električne instalacije, centralno grijanje, vodovod sa uređenjem kupatila, plinske instalacije, uređenje dvorane, pozornice, restorana itd.), potreban iznos za izgradnju objekta je aproksimiran sa potrebnih 700.000 kruna. Arhitekti Sunko i Vancaš su insistirali na tome da se na glavnoj fasadi, vestibulu i dvorani, ne smije škrtariti". (Arhiv BiH, Zapisnik I, 381, Napretkov kalendar VII/1913, 342).
Kad je sve isplanirano, krenulo se u realizaciju projekta. Podignut je hipotekarni kredit kod Privilegirane zemaljske banke za BiH u Sarajevu.
Projektni zadatak za gradnju objekta je bio veoma složen. Na nepravilnoj, trapezoidnoj parceli, nastaloj kupovinom i spajanjem dvije čestice, pozicioniranoj između dvije ulice, postojeće Ćemaluše (današnje Titove ulice) na sjevernoj granici građevinske parcele i druge, planirane i nikada realizirane ulice sa južne stane građevinske parcele buduće palate, trebalo je isprojektirati višenamjenski objekat u kojem su trebali biti sljedeći sadržaji: smještena sarajevska hrvatska društva, dvorana za društvene svečanosti, kino i pozorišne predstave, površine oko 300 m2 sa pozornicom i galerijom.
Društvenu dvoranu trebalo je povezati sa vestibilom, restoranom, kafanom i stepeništem koje je vodilo prostorijama hrvatskih društava i Središnje uprave Napretka. Ulaz u dvoranu trebao je biti u sredini zgrade i orijentiran na vestibil sa garderobama i samu dvoranu. Zadaća je bila da se, radi što veće rentabilnosti objekta, prema Ćemaluši, izgradi veći broj stanova za iznajmljivanje (stanovi sa 3 - 5 soba, izgrađeni na tri do četiri etaže), a da se prema "novoj ulici", grade stanovi sa 3 - 4 poveće sobe, na četiri etaže.
Ujedno je procijenjeno da se od iznajmljivanja prostora palate može naplatiti godišnja kirija od 46.000 kruna, te da bi se kroz period od 22 godine, od rentanja objekta, mogao otplatiti kredit, a druga kalkulacija koja bi osim rentiranja objekta uključivala u otplatu duga i redovne prihode Društva, smanjivala je rok vraćanja na 11 godina.
"Skupština HKD Napredak je ovlastila Središnju upravu da za potrebe izgradnje Zakladnog doma podigne sljedeće kredite: 580.000 kruna hipotekarnog kredita kod Privilegovane zemaljske banke za BiH, 70.000 kruna kod Bosanskohecegovačkog građevnog dioničarskog društva Sarajevo i po potrebi 60.000 kruna kod Dioničarske pivare". (Hrvoje Šapina, Stoljetnica Napretka, Sarajevo, 2002).
Trinaestog maja 1912. godine počeli su radovi na izgradnji Doma. pokrivena, a već naredne godine 31. maja 1913. zgrada je bila završena. Ono što je naročito interesantno, i danas naročito nepojmljivo, jeste da je samo godina prošla od kamena temeljca do završetka veleljepne građevine.
Svečano otvaranje
Napretkova palata je svečano otvorena 27. septembra 1913. godine. Svečanost je trajala dva dna, a okupila je više od 12.000 učesnika i zvanica iz BiH i Hrvatske.
Od 1914. godine naziv društva je promijenjen u Hrvatsko prosvjetno kulturno društvo Napredak, a od 1922. godine ponovo djeluje pod nazivom Hrvatsko kulturno društvo Napredak.
"U toku I i II svjetskog rata Društvo je smanjilo svoje aktivnosti, da bi, nakon završetka II svjetskog rata, 1. aprila1949, došlo do potpunog ukidanja HKD Napredak, a pokretna i nepokretna imovina i sva prava i obaveze Hrvatskog kulturnog društva Napredak prelaze s 1. aprilom 1949. godine na Savez kulturno-prosvjetnih društava". (Tomislav Išek, Graditeljska djelatnost Napretka – Od ideje do izgradnje Hrvatskog zakladnog doma)
U periodu poslije II svjetskog rata, sve do 1991. godine, kino je nosilo naziv Romanija.
U prizemlju i mezaninu sjevernog dijela palate, prije II svjetskog rata bila je slastičarnica Sabo, poslije slastičarnica Palma, a od 1992. djeluje slastičarnica Imperijal.
U prizemlju i mezaninu sjevernog dijela palate, bila je nekada prodavnica, a kasnije je to pretvoreno u pomoćni prostor kina. U podrumskim dijelovima sjevernog dijela palate bila su skladišta za ugalj namijenjena stanovima koji su se izdavali. Sedamdesetih godina 20. vijeka u podrumskim prostorima, ispod kinodvorane, djeluje Lutkarsko pozorište, a kasnije je u tom prostoru djelovao prvi sarajevski Kabare. Taj prostor koji je prvobitno projektiran kao Napretkov restoran, kasnije se koristi kao noćni klub Underground.
Kamerni teatar 55
U središnjem dijelu Napretkove palate, u dvije etaže superponirane kinodvorani, u kojima su u periodu 1913 - 1955. bile smještene društvene prostorije Napretka, počev od 7. marta 1955. godine uselio se novoosnovani Kamerni teatar 55, a te dvije etaže adaptirane za potrebe teatra, koji je utemeljio pozorišni reditelj, producent i teoretičar Jurislav Korenić (Zagreb,1914. – Sarajevo, 1974.). Kamerni teatar 55 je prateći nove evropske pravce predstavio novi vid dramaturgije, dramu apsurda. Izvodio je djela Samuela Becketta, Alfreda Jarrya, Jeana Geneta, Eugènea Ionesca, Schwartza, Antona Pavloviča Čehova i drugih autora čiji je iskaz proizlazioiz "apsurdnog osjećanja života".
Kamerni teatar 55 je ponudio glumcima prstenasto gledalište koje okružuje pozornicu, za razliku od klasične pozornice koja je okrenute prema gledalištu. Kamerni teatar 55 je ostao dosljedan avangardnom pristupu, izvodeći najnovije drame stranih autora, i praizvedbe djela pisaca iz BiH.
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992. - 1995.) vodio ga je direktor i režiser Gradimir Gojer, kada je postavljeno 28 premijera.30 Kamerni teatar 55: prvih pedeset ljeta. (Sarajevo: Kamerni teatar 55, 2005.)
Buknuo je veliki požar
Deveti februar 1987. godine ostat će upisan u memoriju Napretka po ružnom događaju koji je zadesio zgradu. Naime, izbio je požar u prostorijama Kamernog teatra 55, koji je istog dana, “vatrogasnim rječnikom” kazano, lokaliziran i likvidiran. Prostorije teatra, kao i stanovi u prednjem dijelu pretrpjeli su veliku štetu.
Na scenu su tada stupili arhitekti Tanja Dimitrijević-Roš i Stjepan Roš, kojim su bili povjereni radovi I sanacija. Obnoviteljska skupština HKD Napredak održana je 29. septembra 1990.
Šetnja sa Sunkom kroz palatu
Arhitekt Sunko razvija tripartitnu kompoziciju objekta: na sjevernoj strani palate projektira tzv. prednju zgradu - trospratnicu sa stambeno-poslovnim i javnim sadržajima, na južnoj "stražnju zgradu" - četverospratnicu sa stambeno-poslovnim i javnim sadržajima, a između njih smješta "društvenu zgradu", u kojoj je dvorana za društvene svečanosti, kino i pozorišne predstave, ispod koje pozicionira restoran sa pratećim sadržajima, a iznad dvorene, kroz dvije etaže projektira prostorije za hrvatska društva.
Sunko primjenjuje pasaže kroz "prednju” i "stražnju zgradu" koje međusobno povezuje dvorišnim prolazom. Na taj način povezuje i Ćemaluša ulicu sa "budućom ulicom" (tj. povezuje današnju Titovu ulicu sa trgom ispred Pozorišta mladih i Kulovićevom ulicom).
Iz sjevernog pasaža zavojito stepenište vodi do komunikacione vertikale "prednje zgrade" - trokrakog stepeništa. Ovaj stepenišni prostor, u nivou prvog, drugog i trećeg sprata bio je osvijetljen preko prozora na južnoj strani stepeništa, koji su dobijali prirodno svjetlo preko tzv. svjetlarnika., koji će kasnije biti skraćen po visini.
Nakon požara iz 1987. izvršeni su radovi sanacije i adaptacije Kamernog teatra 55, a tada je teatar nadzidan za još jednu etažu.
Zbog promjena imovinsko-vlasničkih odnosa, na prvoj etaži "prednje zgrade" jedan stan je adaptiran I transformiran u hostel Teatar, dok je u drugom stanu smještena Napretkova središnja uprava. Na svakom spratu "prednje" i "stražnje zgrade" nalaze se po dva stana: trosobni i četverosobni, sa pratećim prostorijama.
U "stražnjoj zgradi" instaliran je i lift u zrcalnom stepenišnom prostoru. U svjetlarniku pozicioniranom zapadno od stepeništa, postavljena je improvizirana liftovska platforma (bez kabine) koja služi za potrebe vertikalnog trasportovanje scenskog mobilijara iz stolarske radionice Kamernog teatra.
Zidovi predvorja su bili ukrašeni staklenim mozaicima i kiparijom. Na zidovima je bilo postavljeno 5 ploča od crnog mramora, na kojima su četiri bile ispisane imenima dobrotvora i utemeljitelja, a na petoj ploči je bila uklesana spomenica sa sljedeći tekstom:
"Žrtvama i prijegorima podiže
hrvatski narod Bosne i Hercegovine
sebi ovaj
"Napretkov zakladni dom"
kao ponosni spomen svoje narodne svijesti
i vidljivi zalog sretnije
budućnosti u svome napretku
i dade dvore ove djeci svojoj
u amanet i svetinju
za vladanja
njegova veličanstva
Franje Josipa i
pod pokroviteljstvom
zagrebačkog nadbiskupa
dra Ante Bauera
za predsjednikovanja profesora
Ante Tandarića
a po osnovi arhitekta
Dioniza Sunka
MCMXIII."
(Iz izvedbe Napretkovog zakladnog doma, Napredak – kalendar, Sarajevo 1914.)
Mramorno stubište vodi u dvoranu kapaciteta 700 mjesta. Četiri stuba koja nose galeriju, bila su obložena crnim i zelenim mramorom, zidovi su bili obloženi oplatom od hrastova drveta, dok su ostale zidne površine bile malterisane i imale su ukrase od sedrene kiparije i staklenog mozaika. Strop dvorane je bio kasetiran, a rasterske površine oslikane. Uz pozornicu su bile prostorije za glumce, garderobe i pomoćne prostorije.
Dvorana je imala uređaj za kinematografske predstave. U parteru sale bilo je 500 mjesta sa prolazom u sredini, a na galeriji ukupno 200 mjesta. U parteru je bilo osam loža, a na galeriji šest sa 4 - 5 sjedišta. S pozornice se željeznim stepenicama silazilo u prostor ispod pozornice – u kojem se moglo smjestiti do 100 pjevača ili glumaca.
Ispod glavne dvorane se nalazio restoran u koji se, iz vestibula, silazilo uz pomoć dva stepeništa popločanih crnim mramorom.
Uz restoran su bili prostrani podrumi za skladištenje piva, mašinsko postrojenje za proizvodnju leda i hlađenje piva, dvije kuhinje.
Zastanimo na trenutak i pogledajmo fasadu veleljepne palate
Glavna (sjeverna) fasada Napretkove palate dio je južnog uličnog niza glavne gradske ulice – ambijentalne cjeline Titove ulice. S njene zapadne strane jednako veleljepna stoji Salomonova palata, a istočno, također grandiozna, palata Finci. Pješački prolaz-pasaž kroz prizemni dio objekta, pozicioniran u pravcu sjever - jug, povezuje Titovu ulicu sa trgom ispred Pozorišta mladih i Kulovićevom ulicom. Teren na kojem je izgrađena palata je u blagom nagibu sa nagibnicom terena okrenutom prema jugu.
Sunko pasionirano, znalački i minuciozno projektuje glavnu, sjevernu fasadu palate. Za razliku od većine plošnih secesijskih sarajevskih fasada, arhitekt ekspresivno razvija fasadne ravni: visoko prizemlje obloženo oplatom od vještačkog kamena (visine oko 7,35 metara od trotoara do ivice parapeta prozora prvoga sprata) rastvara velikim ustakljenim otvorima izlozima; glavni ulaz (u vestibul, dvoranu...) flankira alegorijskim figurama Znanja i Snage (rad skulptora Roberta Frangeša Mihanovića).
Znanje – skulptura je izvedena u maniru realizma. Elegantna muška figura, prikazana u stojećem položaju u desnoj ruci drži masivnu knjigu. Glava je blago pognuta prema atributu, sa izrazom lica koji odaje duboku posvećenost nauci. Odjeća (haljina) je blago profilirana.
Snaga – skulptura je izvedena u maniru realizma. Muška figura naglašenije muskulature prikazana je u cijelosti. Glava je blago pognuta prema dolje, desna ruka oborena je niz tijelo dok lijeva drži masivni malj naslonjen na zamišljeno tlo. Torzo je otkriven, a blago profilirana draperija pokriva tijelo od pojasa na niže. Skulptura serioznog izraza lica sugerira realistične prikaze grčkih junaka.
Iznad ulaza postavlja natpis uklesan u kamenu Napredak i izvodi ovalni medaljon-grb sa hrvatskom šahovnicom, pet vertikalnih prozorskih osovina razvija sa dva trospratna trostrana erkera, te dodatno naglašava koristeći četiri modificirana korintska pilastra velikog reda (prolaze kroz tri spratne etaže), koji nose horizontalno istaknuti vijenac-korniš.
U dnu svakog vijenca je ljudski lik – kod dva vanjska strogo muško lice sa spiralno uvijenim pramenovima kose, a kod dva koja flankiraju portal istovjetna lica djevojaka sa raskošnim pletenicama. Iznad nivoa korniša, tri centralna fasadna polja, dodatno su u nivou mansarde naglašeni timpanonskim završecima.
Na vrhu kupole zgrade postavljena je alegorijska figura Croatije visoka tri metra, izlivena u bronzi. Alegorijska figura prikazana je kako stoji, mirnog izraza lica. Na glavi nosi krunu, a odjevena je u haljinu čiji raskoš sugeriraju medaljoni na pojasu. Snažnim rukama spuštenim niz tijelo pridržava šahovnicu koja seže od stopala do torza. Leđa su prekrivena blago profiliranim plaštom.
Plastičnost ulazne fasade je dodatno naglašena reljefnim ukrasima od umjetnog kamena, puttima sa cvjetnim girlandama, vegetacijskim ukrasima, maskaronima i višebojnim staklenim mozaicima apliciranim na ovalne medaljone od kamena. Reljefni ukrasi su aplicirani na prozorske parapete: u nivou prvoga sprata dekorativni program nose parapeti prozora trostranih erkera. Na bočnim parapetina prikazana je lira, a u središnjem pravougaono polje ispunjeno floralnim ornamentom sa školjkom u središtu. Dekorativni program istovjetan je na oba erkera.
U kaskadno gradiranim parapetima prvoga sprata ponavljaju se dva motiva –
1. na erkerima u pravougaonom polju, djevojčica nasmijanog lica, sa kapicom i haljinom, koja uz položaj nogu sugerira pokret. Desnu ruku je podigla, dok lijevom pridržava loptasti predmet. Okružena je ružinim cvjetovima i listovima.
U pravougaonom polju desnog erkera je dječak nasmijanog lica, također upokretu i podignute lijeve ruke okružen girlandama.
2. medaljon oblika elipse u čiju je unutrašnjost upisan stilizirani križ apliciran je ispod prozora uvućenih fasadnih ravni. Unutrašnjost elipse ispunjena je raznobojnim (zelena, bijela, zlatnožuta boja) staklenim mozaikom.
U kaskadno gradiranim parapetima trećeg sprata ponavljaju se dva motiva: na erkerima motiv djevojčice i dječaka istovjetan onom na drugom spratu, a ispod prozora uvučenih fasadnih ravni vertikalni niz od po pet kvadrata sa loptastom izbočinom u središtu.
Polja iznad prozora na erkerima, također, su ukrašena prepletom stiliziranih listova.
Kod rješavanja južne fasade "stražnje zgrade", primijenjeno je šest prozorskih osovina, a fasada je raščlanjena središnjim rizalitom u širini dvije središnje prozorske osovine. Iako pojednostavljeni, primijenjeni dekorativni elementi korenspondiraju onima na glavnoj sjevernoj fasadi palate: obloga od vještačkog kamena je primijenjena u prozorskim klupicama na prvom spratu, a reducirani su i ukrasi od umjetnog kamena, nisu primijenjeni stakleni mozaici itd. Primijenjeni su geometrijski ukrasi od stucca (vertikalni niz od pet kvadrata sa loptastom izbočinom u središtu), a prizemlje objekta naglašeno profiliranim horizontalnim trakama.
Iznad trećeg sprata je primijenjen profilirani kordon-vijenac, a iznad četvrte zadnje etaže izveden je korniš plitkog horizontalnog istaka.
Malo je prostora da bi cijela priča o Napretku stala u ove redove, ali to ne znači da storija završava s ovim tekstom. Napredak, kao što mu i samo ime znači, ide dalje. Ko smo mi da ga ograničimo?
