Namik Kabil (56) dobitnik je prestižne književne nagrade “Predrag Matvejević” za 2024. za knjigu 'Beskućnik”. Nije ovo prvo priznanje za ovog bh. pisca, scenaristu, urednika i reditelja, ali kako on u intervjuu za Raport govori, za njega je iz jednog razloga posebno.
Nagrada "Predrag Matvejević", koja će u nedjelju biti uručena u Zagrebu, dodjeljuje se za književno djelo bez obzira na žanr , uz neupitnu književnu kvalitetu, koje na određeni način odražava vrijednosti uključivosti, otvorenog društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora, te uopće humanističke vrijednosti koje je Predrag Matvejević zastupao.
Gdje nam je kuća
U romanu "Beskućnik" Namik Kabil bavi se naizgled jednostavnim pitanjem gdje nam je kuća. Gdje nam je dom? Je li to tamo gdje živimo ili tamo gdje se rado vraćamo, je li to kuća koju smo sami izabrali za život ili ona u kojoj smo odrastali i koja, pored uspomena, nosi i teret praznine koja ostaje za onima koji su nepovratno otišli...
Koliko Vam znači priznanje koje nosi ime Predraga Matvejevića?
“Nagrada ”Predrag Matvejević” sigurno će ostati kao meni posebno draga i važna. Cijeli život sam nešto piskarao i na tom krivudavom puta dva su mi pisca bila presudna. Da nije bilo njih, ne znam da li bih postao ovo što sam danas. Jedan je Predrag Matvejević, a drugi Ivo Andrić. Nakon iskustva Matvejevića, naročito nakon čitanja njegovog ”Mediteranskog brevijara”, nisam više bio isti čovjek. On mi je, između ostalog, pomogao da osvjestim vlastito mediteranstvo i kao prostor pripadanja, ali i kao književni zdenac iz kojeg i danas crpim”.
Koliko Vama znače inače priznanja, i šta ona mijenjaju u Vašoj karijeri i životu?
“Nagrade su prizananja da to što radite ima nekog smisla, mada naravno nisu jedini i najvažniji kriteriji. Pri tome, nagradama se ne bi trebalo težiti, a i one same obično izostanu kada im se namećemo. Takve stvari trebale bi doći kao rezultat procesa, a ne kao njegov cilj. Istovremeno, priznanja nose i opasnost da se stane i manje radi, da se čovjek uljuljka u samodovoljnosti, i nije se jednom desilo da su nagrade bile kontraproduktivne za stvaraoce. Ukratko, nagrade su naravno važne, ali treba biti oprezan”.
Treba čitati i pisati
I pored Vaše književne karijere, vjerni ste Federalnoj televiziji.
“Volim posao u redakciji Dokumentarnog programa i u samom procesu pripremanja i realizacije dokumentarnih filmova, postoji važna predprodukcijska faza pisanja i raspisivanja projekata, nešto što očigledno ima itekako veze i sa samim spisateljskim zanatom. Te dvije na oko različite profesije, zapravo su prilično povezane”.
Ako se ne varam „Beskućnika“ je objavila Akademska knjiga iz Novog Sada te zaprešićka Fraktura. Zašto ste morali ići u drugu državu, zar niko kod nas nije imao sluha za Vaše djelo? Možda smo svi mi u današnjoj BiH pomalo beskućnici?
“Objavljujem lokalno, kod domaćih izdavača, a i regionalno, i ne vidim u tome problem. Bez obzira što je nominalno moja domovina Bosna i Hercegovina, istovremeno i naš jezik - kojim se sa svojim lokalnim specifičnostima priča i piše u nekoliko regionalnih država - također doživljavam kao prostor jedne šire domovine”.
Nakon zaokružene trilogije, u kojem smjeru sada namjeravate ići?
"Riječ je o trilogiji koju čine tri romana: ”Amacord, ”Isijavanje” i ”Beskućnik”. Rano je o pričati šta će biti poslije, nije još bila zavanična promocija trilogije. Ubrzo bi se trebalo pojaviti reizdanje ”Amarcorda”,tako da će kompletna trilogija ponovo biti dostupna na tržištu. U međuvremenu treba čitati i pisati, a samo će se reći šta je sljedeće".
Gdje je knjiga danas uopće u bh. društvu?
"Ne znam tačan odgovor na ovo pitanje jer nemam dovoljno ulaznih podataka da bih formalno sudio o tome. Bez obzira na tehnološku ekspanziju, sami internet i sva ta pomagala koja se danas koriste, mislim da ljudi i dalje čitaju knjige. E sad u kojoj je to mjeri, ne znam tačno. Nemojmo zaboraviti da ljudi čitaju razne stvari, ne samo autorsku, već i zabavnu literaturu, ovu zadnju možda i ponajviše".
Današnja bh. kinematografija spala je doslovce na sadaku
Koja knjiga se nalazi ovih dana pored Vašeg kreveta?
"Već neko vrijeme je to ”Abecedarij”, Czesława Miłosza. Kada dođem do kraja ove knjige, krenem je ponovo čitati ispočetka".
Napisali ste scenarij za film „Kod amidže Idriza“, po mnogima našeg najboljeg poslijeratnog filma. Zašto je, po Vašem mišljenju, bh. kinematografija u padu sa sve manje filmova vrijednih pažnje? Naravno, uz rijetke izuzetke.
"Nema sistemskog i temeljitog rješenja za domaću kinematogtafiju, i u tom smislu doima se, na žalost, kao da društvo ima prečih stvari. Ukratko, današnja bh. kinematografija spala je doslovce na sadaku i neka privremena rješenja koja samo slučajno mogu pokrenuti produkciju ozbiljnijih filmova. Kako kažu za ovaj naš mentalitet, najduže traju privremene stvari. Bojim se da već jako dugo plivamo u mulju improvizacije svega i svačega, i onda je i kinematografija dio takvih dubioznih, privremenih rješenja.
