Legenda koja se veže za najstariji i, mnogi će se složiti s tim, najljepši dio glavnog grada Bosne i Hercegovine kaže da ko se samo jednom napije vode sa Baščaršije, u Sarajevu će i ostati.
Legenda je potom opjevana stihovima “Ko se jednom napije vode sa Baščaršije, nikad više iz Sarajeva taj otići ne umije”.
Baščaršija je nazaobilazna tačka šehera. Ona je i jedna od glavnih turističkih atrakcija glavnog grada Bosne i Hercegovine, mjesto susreta kultura i religija. Baščaršija je danas spomenik pod zaštitom države i nezaobilazno mjesto za sve stanovnike, ali i goste Sarajeva. Zbog njene ljepote, i jedni i drugi se odgovorno ponašaju prema ovom dragulju srcu Evrope.
Ovaj estetski i kulturni sažetak Osmanskog carstva nalazi se u srcu Sarajeva, a prvi korak iz austrougarskog perioda glavnog grada vraća vas pet stotina godina unazad, u vrijeme kad su Osmanlije vladale našom zemljom. I dan-danas ovdje je moguće naići na mnoga jela i pića iz osmanskog perioda, dok se širi miris kafe koja se kuha u bakarnim džezvama.
Riječ Baščaršija potječe od riječi baš, koja na turskom znači glavna, tako da Baščaršija znači glavna čaršija.
Stari dio sagradio je bosanski sandžak-beg i osnivač Sarajeva Isa-beg Ishaković 1462. godine, dok će se kasnije razvijati donacijama Gazi Husrev-bega.
Širom Čaršije nanizani su džamije, hanovi i medrese Gazi Husrev-bega, koji je za vrijeme svog bivstvovanja na ovim prostorima izgradio mnoge važne zgrade u Sarajevu.
U prvim godinama Baščaršija je bila važno središte gdje su putnici mogli pronaći smještaj i baviti se raznim trgovačkim aktivnostima. Početkom 17. vijeka Baščaršija je imala više od hiljadu prodavnica u kojima je egzistiralo osamdeset različitih zanata.
Čaršija je bila podijeljena po ovim zanatima, pa je tako u svakoj ulici bio jedan ili više srodnih zanata (npr. ulice Kovači, Čurčiluk, Kazandžiluk, Sarači…).
U ova doba izgrađen je čitav niz trgovačkih objekata, poput bezistana, hanova, i karavansaraja.
Sarajevo je bio važan centar trgovine na Balkanu i imao je tri bezistana (danas još postoje Gazi Husrev-begov bezistan i Brusa-bezistan).
Putopisac Evlija Čelebi će 1660. godine zapisati:
"U Čaršiji ima u svemu hiljadu i osamdeset dućana koji su uzor ljepote. Sama čaršija je veoma privlačna i izgrađena po planu".
A onda je došlo do razornog požara u 19. vijeku. Baščaršija je većinu svojih prodavnica izgubila.
Sebilj
Reprezentativni dio Baščaršije svakako je Sebilj. Na ulazu u ovaj dio grada posjetioce će dočekati zgrada na putu u kojoj ima vode, što bi sebilj značio u prevodu na arapski jezik.
Izgradio ga je bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica 1753. godine. Taj sebilj se nalazio nešto niže od današnjeg i izgorio je u požaru 1852.
Kukavicin sebilj je u konačnici porušen 1891. godine, a razlozi nisu poznati. Prema nacrtima sebilja građenih u 16. vijeku, arhitekta Aleksandar Wittek projektuje novi sebilj, koji je izgrađen 1913. i takav je ostao do danas.
Sahat-kula
Jedna je od najvećih sahat-kula u Bosni i Hercegovini nalazi se na Baščaršiji. Iznikla je u 17. vijeku u kojem će pod naletom Eugena Savojskog te požara 1697. godine biti spaljena. Nakon toga Sahat-kula je obnovljena 1762.
Potpis na ovu građevinu stavila je Fondacija Gazi Husrev-bega. Visoka je trideset metara, a do vrha vodi 76 stepenica.
Ono što je možda i najinteresantnija činjenica jeste da je ovo jedina kula na svijetu čiji sat otkucava vrijeme lunarno.
Mehanizam je podešen na četiri lica sata za pet dnevnih molitvi koje zahtijeva islam. Vrijeme se postavlja prema zalasku sunca tog dana, kada njegova kazaljka mora biti čvrsto na 12. Bez ručnog resetiranja, sat bi prestao raditi unutar sedmicu.
Gazi Husrev-begova džamija
Gazi Husrev-begova džamija, poznatija kao Begova, jedan je od najvažnijih osmanskih spomenika u Sarajevu i nezaobilazan dio svake posjete Čaršiji.
Džamiju je 1530. godine sagradio arhitekt Ajem Esir Ali pod pokroviteljstvom Gazi Husrev-bega.
Nalazi se između ulica Sarači, Ćurčiluk veliki, Čizmedžiluk i Mudželiti veliki.
U haremu džamije naići ćete na šadrvan, abdesthanu, kamenu ogradu te dva turbeta u kojima su ukopani Gazi Husrev-beg i njegov drug Murat-beg Tardić.
Nekada je u dvorištu džamije postojala i muvekithana (opservatorij) u kojoj se na osnovu preciznih tehnika i instrumenata određivalo tačno vrijeme molitvi. U njoj su radili muvekiti koji su morali odično poznavati matematiku, astrologiju i astronomiju. Danas je na tom istom mjestu, u spomen na sarajevske muvekite, postavljen ekran, koji očitava vrijeme molitve po srednjeeuropskom vremenu. Već pet stotina godina kom svakog dana ramazana vjernici nakon ikindije (poslijepodnevnog namaza) uče dovu (molitvu) Gazi Husrev-begu na njegovom turbetu.
Morića han
Kročite li u Morića han, naći ćete se u 1551. godini. Osmanski pečat na ovom mjestu još je jak bez obzira na to što je i ovaj dio historije izgorio u velikom požaru. Obnovljen je 1697.
U Morića hanu, koji je u vlasništvu Gazi Husrev-begove fondacije, postoje razne kafane, kao i autentični ćilimi itd.
Postoje trgovine koje prodaju robu.
Evlija Čelebi je zapisao da je 1659. godine ovaj han bio poznat kao Hadži Beširov. Ime pod kojim je danas poznat han je dobio u prvoj polovini 19. vijeka po prvim zakupcima hana - Mustafa-agi Moriću i njegovom sinu Ibrahim-agi.
Trgovci i putnici su, osim prenoćišta u ovakvim hanovima, mogli naći kupce i prodati svoju robu bez direktnog izlaska na pijacu. U njemu je 1878. godine formirana Narodna vlada Bosne i Hercegovine kada su okupljeni građani Sarajeva uputili protest protiv austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Han je rekonstruiran od 1971. do 1974. i predan na upotrebu ugostiteljskom društvenom poduzeću Balkan. Prilikom rekonstrukcije su na zidovima hana kaligrafskim pismom ispisani stihovi Omara Hajama, najvećeg pjesnika perzijske lirike.
Brusa-bezistan
Brusa-bezistan, natkrivenu tržnicu za prodaju bursaške svile, sagradio je Rustem-paša 1551. godine.
Bezistan ima četiri ulaza sa sve četiri strane svijeta, a povezuje zanatske ulice Kundurdžiluk, Veliki Čurčiluk i Mali Čurčiluk s Abadžilukom i čaršijom.
Dobio je ime po turskom gradu Bursi, iz kojeg je dovožena svila koja se prodavala u njemu. Za razliku od Gazi Husrev-begovog bezistana, u kojem su se prvenstveno prodavale namirnice, u Brusa-bezistanu su se, uz svilu, prodavale kućne potrepštine i manji namještaj.
Danas je Brusa-bezistan jedan od gradskih muzeja.
Gazi Husrev-begova medresa
Gazi Husrev-begova medresa započela je život kao škola u osmanskom periodu i imala je zavidnu biblioteku kapaciteta od čak 50.000 knjiga kada je osnovana.
Medresa je ugledala svjetlo dana osmog januara 1537. godine i jedina je škola koja kontinuirano radi do danas. Njen osnivač je, kako i sam naziv medrese najavljuje, Gazi Husrev-beg.
Poznata je i pod imenom Kuršumli medresa po olovnim kupolama koje je prekrivaju (Kuršumlija). Prvobitno ime je nosila po imenu Gazi Husrev-begove majke, turske princeze iz Seldžučkog sultanata, u čiju slavu je i sagrađena, Seldžuklija.
Medresa je škola internatskog tipa i svi redovni učenici stanuju u internatu, što njenim učenicima i učenicama, pored redovne nastave, omogućava raznovrsne vannastavne aktivnosti.
Latinska ćuprija
Smještena u blizini Baščaršije, Latinska ćuprija je most na kojem je izvršen atentat na austrougarskog princa Franju Ferdinanda, i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Ovo ubistvo bit će povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.
Sarajevski most iz osmanlijskog perioda jedan je od najstarijih mostova u Sarajevu. Mijenjao se vremenom, od prvog drvenog mosta, koji je stajao na istom tom mjestu, pa sve do današnjeg oblika.
Prvi most bio je od drveta i spominje se u popisu Bosanskog Sandžaka iz 1541. Sagradio ga je sarač Husein.
Kameni most gradi sarajevski ajan Ali Ajni-beg godine 1565.
Poplava koja je pogodila Sarajevo 1791. oštetila je most, a sredstva za njegovu obnovu izdvaja Hadži Abdulah Briga.
Obnova je uslijedila 1798/99. godine. U obnovi su učestvovali domaći majstori, kako se spominje u tadašnjim dokumentima.
Ovaj most je povezivao desnu obalu Miljacke sa dijelom grada gdje je stanovalo kršćansko stanovništvo, koje je u narodu bilo poznato kao Latinluk, pa je tako i dobio ime Latinska ćuprija.
Vijećnica
Veleljepna građevina smještena je na raskrižju tri glavne ulice u Sarajevu. Vijećnica je simbol Sarajeva, kako onog iz 19. stoljeća, tako i ovog modernog Sarajeva, ali i evropske Bosne i Hercegovine, koja prati moderne evropske trendove.
Kao spomenik multikulturalnosti, Vijećnica je izgrađena između 1892. i 1894. godine.
Pseudomaurska zgrada je odala počast muslimanskoj pozadini ovog austrougarskog teritorija. Fasada se temelji na zgradama iz mamelučkog razdoblja u Kairu.
Zgrada je od svoje izgradnje korištena u razne svrhe, između ostalog kao gradski sud i zgrada parlamenta, što je bila do 1948. godine, kada je postala Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine.
Dvadeset petog i dvadeset šestog augusta 1992. godine Gradska vijećnica gađana je teškim topničkim i zapaljivim bombama. Dvorana je zapaljena i cijeli bibliotečki fond je izgubljen.
U požaru su teško oštećeni konstruktivni i dekorativni elementi zgrade.
Godine 1996. austrijska vlada finansirala je početne napore obnove koji su bili usredotočeni na nosive zidove.
Vlada Kantona Sarajevo je 2003. godine odlučila da se zgrada, nakon obnove, koristi kao sjedište Gradske uprave.
Projekt Pozitivne priče podržao je BH Telecom.
