"Radili smo predstavu o jugoslovenskim ratovima, radili smo predstavu koja boli. Koja se ne udvara, koja ne ide niz dlaku dominantnih narativa u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj", kazao je ovo u intervju za Raport reditelj Kokan Mladenović.
Za naš portal govorio je o predstavi koja je proteklih nekoliko mjeseci izazvala veliku pažnju javnosti u regionu. Riječ je o predstavi "Što na podu spavaš". Kokan Mladenović osvrnuo se i na posljedice koje su ostavili ratovi i činjenicu da i dalje se borimo sa historijom kao i prije 30 godina.
Ljubav iznova pobijedi narode
Nakon predstave Sjećaš li se Doli Bel i predstave Schindlerov lift, kojima ste osvojili region, na pozorišnim daskama odigrana je i predstava "Što na podu spavaš", koja je urađena po istoimenom romanu Darka Cvjetića. Zbog čega je izbor pao baš na "Što na podu spavaš"?
Darko Cvijetić je svjetionik u balkanskoj magli. Njegov poetski, prozni rukopis, uostalom i on samim sobom, su primjer da se poslije svega, ili uprkos svemu, može ostati čovjekom. Nisu nam potrebne nacije da bismo bili ljudi, jer čovjek ili jeste ili niste. Darkov roman „Što na podu spavaš“, koji kroz metaforu raspada piščeve porodice govori o raspadu Jugoslavije. Daje nam nadu da je moguće da će, jednom, na ovim našim prostorima, ljudi iznova pobijediti narode, narode zabludjele u krivotvorenim slikama sopstvene novije historije, nespremne da se iskreno pogledaju u ogledalo i u njemu vide svoje nelijepe odraze.
Jugoslavenski kulturni prostor
Posebno je zanimljivo da je ova predstva koprodukcija tri pozorišta iz tri države, BiH, Srbije i Hrvatske - Narodnog pozorišta Sarajevo, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Dramskog kazališta „Gavela“ iz Zagreba. Možemo li kazati da je umjetnost i pozorište povezalo ono što političari godinama ne mogu?
Rekao sam glumcima pred premijeru predstave „Što na podu spavaš“, da je ona za mene već doživjela ogroman uspjeh, i prije nego što se susretne sa publikom. Radili smo predstavu o jugoslovenskim ratovima, radili smo predstavu koja boli. Koja se ne udvara, koja ne ide niz dlaku dominantnih narativa u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj.
I uspjeli smo da kroz tako bolan proces prođemo zajedno, solidarno, sa puno empatije za stradanje drugih, sa razumijevanjem za ljude i sa prezirom za neljude. Sama činjenica da mi, iz zemalja koje su poslije svega sklopile nemir, a ne mir, kako to kaže Marčelo, možemo da, držeći se za ruke, prođemo to katarzično iskustvo je nama koji vjerujemo u jugoslavenski kulturni prostor dalo ogroman vjetar u leđa.
Kokan Mladenović uputio oštru poruku političkim vođama
Kroz ovu pozorišnu predstavu mlađe generacije, ali i svi građani mogu da rat sagledaju i iz drugog ugla. Koliko smo zapravo zarobljeni u devedesetim? Nazire li im se kraj? Hoćemo li ikada moći skinuti teret prošlosti?
U Darkovom romanu, kao i u realnoj historiji nema pobjednika. Ako pogledate Srbiju i Bosnu, zarobljene u glibu devedesetih, u ratnoj matrici, u nabujalim nacionalizmima koji ponovo prijete da se izliju, jasno vam je da se rat nije ni završio. Našim nacionalnim i političkim vođama treba reći jedno veliko dosta. Treba im reći:“ J…te se profiteri, milioneri, zavađivači ljudi koji se time bavite kao unosnim biznisom.
Mi, koji poslije svega ne mrzimo, napravit ćemo bolju zemlju, da ne bismo doživjeli još jednu klaonicu u vašoj režiji.“ Meni je svejedno da li će se to dogoditi mirno ili nasilno, spontano ili indukovano, ali je nužno da se desi, da bi naše države uopšte imale budućnost.
Duboki talog
Predstava "Što na podu spavaš" dokaz je samo da tamo gdje su pravosuđe, država i društvo zakazali, odgovornost je preuzela umjetnost. Pokušavamo li se praviti da se neke stvari nisu desile?
Ne postoji narod na prostoru bivše Jugoslavije koji je spreman da plati svoj ceh u balkanskoj krčmi. Svi tvrdimo da smo popili manje, lumpovali manje, razbijali manje, a svi smo još uvijek mamurni od tog nacionalističkog ludila. Je li sjajni film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ prikazan na Radio televiziji Srbije? Zašto na spomeniku na Kazanima ne postoji podatak o tome ko je ubio te nesrećne ljude. Ljude koji su, btw, srpske nacionalnosti? Pozorište može mnogo, ali ne može da promjeni i počisti taj duboki talog laži u kome su pristali da žive ljudi na ovim prostorima.
Zašto dozvoljavate da vam djeca idu u odvojene škole, razdvojeni po nacijama i vjerama i da se gledaju kroz žicu, učeći da nisu isto, učeći historije koje će ih odvesti u nove ratove? Zašto ste pristali da živite u zemlji gladnih ljudi gdje stostruko metastazirana politička elita ima beskrajne privilegije koje plaćate od svojih mizernih plata? Mi se, dakle, ne pravimo samo da se neke stvari nisu desile. Mi se pravimo da se ni mi sami nismo desili u sopstvenim životima.
Sačuvati vatru promjena
Jedne prilike ste kazali kako radite tamo gdje bez ikakavih uslovljavanja možete na sav glas da govorite o onome što vas tišti. Gdje Vas najmanje tišti? Gdje se najslobodnije osjećate?
Prostor pozorišta je moj prostor slobode i pokušavam da moje priče pričam među kreativnim istomišljenicima, ili među onima koji još uvijek nisu poslali trgovci u hramu umjetnosti. Tih prostora nema mnogo, ali ih ima dovoljno da mogu da zapale i sačuvaju vatru promjena.
Kakva je naša pozorišna priča u ovom trenutku? Kako je ocjenjujete? Kada kažem "naša", mislim na sve zemlje regiona u kojima radite.
Pozorište je, još od prije 2 500 godina, od svog osnivanja u ovom obliku, jedina umjetnost polisa, umjetnost u kojoj se prožimaju svi glavni tokovi naših života i problemi naše zajednice. Pozorište je, samim tim, korektiv tog istog društva. I ne smije da mu povlađuje. Na žalost, mnogo je pozorišnih kuća i naših kolega koje su u udvaranju vlastima i u poslušnosti kapitalu našli svoj smisao. Onih drugih, hrabrih i beskompromisnih, ima, manje nego što bi trebalo. Ali dovoljno da ta javna riječ kazana sa scene i dalje bude moćna i otrežnjujuća.
Kokan Mladenović o projektima u budućnosti
Stižete li da se, od ovoliko angažmana, posvetite još nečemu? Šta biste nam eventualno preporučili da pogledamo van pozorišta ili da pročitamo?
Pogledajte „Trougao tuge“, Rubena Estlunda. Pročitajte „Decu“ Milene Marković. I idite u pozorište, da biste sreli sebe, ili da se ne biste zaboravili.
Možete li nam otkriti neki novi projekat u budućnosti?
Uvijek je mnogo planova i oni najuspješniji će se otkriti sami. Ali bih svakako volio da napomenem da ćemo tokom maja i juna sljedeće godine, u Sarajevu, istraživati „Prokletu avliju“ Ive Andrića. I pitati se zašto još uvijek živimo u njoj.
