Prošlo je nešto više od šest mjeseci otkako je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila dolazak novog virusa globalnim hitnim stanjem.
Tog dana krajem januara bilo je ukupno oko 10.000 slučajeva koronavirusa i umrlo je nešto više od 200 ljudi. Svi umrli bili su iz Kine. Od tada su se svijet i naši životi duboko promijenili. Kako stojimo u borbi između ljudskog roda i koronavirusa?
"I dalje smo usred ubrzavajuće, intenzivne i vrlo ozbiljne epidemije"
Ako uzmemo planet u cijelosti, stanje nije baš najbolje, piše BBC.
U cijelom svijetu dosad je bilo 19 miliona potvrđenih slučajeva zaraze i oko 700.000 mrtvih. Na početku pandemije trebale su sedmice da bismo došli do 100.000 zaraženih, a sada se takve brojke bilježe svakih nekoliko sati.
"I dalje smo usred ubrzavajuće, intenzivne i vrlo ozbiljne epidemije koja postoji u svakom dijelu svijeta", rekla je za BBC dr. Margaret Harris iz WHO-a.
Iako se radi o jednoj pandemiji, priče su različite. Utjecaj covida-19 širom svijeta je različit i lako je postati slijep na realnost izvan granica svoje zemlje.
Ali jedna činjenica objedinjuje svakoga, bilo da živi u amazonskoj prašumi, neboderima Singapura ili ulicama Velike Britanije u kasno ljeto; ovo je virus koji uživa i cvate kroz bliski ljudski kontakt.
Što smo više zajedno, virus se lakše širi
Što smo više zajedno, lakše će se širiti. Tako je danas, tako je bilo i kad se virus prvi put pojavio u Kini.
Ovo središnje načelo objašnjava situaciju gdje se u svijetu nalazili i diktirat će našu budućnost. Ovo načelo stoji iza velikog broja slučajeva u Latinskoj Americi, trenutnom epicentru pandemije, te porasta u Indiji. Ono objašnjava zašto Hong Kong drži ljude u karantinskim uvjetima ili zašto južnokorejske vlasti nadziru lične bankovne račune i telefone. Ono ilustrira zašto Evropa i Australija balansiraju između lockdowna i suzbijanja bolesti. I zašto pokušavamo pronaći novo normalno umjesto starog.
"Ovaj virus kruži cijelim planetom. Pogađa svakog od nas. Prelazi s čovjeka na čovjeka i ukazuje da smo svi povezani. Ne radi se samo o putovanjima nego i o razgovorima i zajedničkim trenucima, to je ono što mi ljudi radimo", rekla je za BBC dr. Elisabetta Groppelli sa Sveučilišta St. George's u Londonu.
Čak i jednostavne radnje poput zajedničkog pjevanja šire virus. Virus se pokazao nezgodnim za praćenje, zato što kod nekih izaziva blage ili nikakve simptome, ali zato druge ubija ili šalje u prenatrpane bolnice.
"Ovo je savršeni pandemijski virus našeg vremena. Živimo u vrijeme koronavirusa", kaže dr. Harris.
Kako je Novi Zeland uspio?
Tamo gdje je postignut uspjeh, to se dogodilo zbog prekidanja mogućnosti da se virus širi s jedne osobe na drugu. Novi Zeland je privukao najviše pažnje. Tamo su rano reagirali dok je u zemlji bilo tek nekoliko slučajeva. Novi Zeland je proglasio lockdown, zatvorio granice i sada jedva da ima poneki slučaj koronavirusa. Život se uglavnom vratio u normalu.
Ispravni temeljni koraci pomogli su i siromašnijim zemljama. Mongolija ima najdužu granicu s Kinom, gdje je pandemije počela. Zemlja je mogla biti teško pogođena. No od jula nije bilo nijednog slučaja koji bi zahtijevao intenzivno liječenje. Do danas je Mongolija imala samo 293 dijagnosticirana slučaja i nijednog preminulog.
"Mongolija je napravila dobar posao s vrlo ograničenim resursima. Tamo su se izolirali slučajevi, identificirali kontakti i potom izolirali ti kontakti", kaže profesor David Heymann s Londonskog fakulteta higijene i tropske medicine.
Mongolija je također brzo zatvorila škole, ograničila međunarodna putovanja i brzo započela promovirati nošenje maski i pranje ruku.
Šta su postigli Trump i Bolsonaro?
S druge strane, tvrdi prof. Heymann, "neadekvatno političko vodstvo" sputalo je mnoge zemlje u kojima su javnozdravstveni lideri i politički lideri imali poteškoća u komunikaciji. Američki predsjednik Donald Trump i glavni američki stručnjak za zarazne bolesti Anthony Fauci očito ne samo da ne razmišljaju slično nego često i potpuno različito tokom pandemije.
Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro pridružio se antilockdown skupovima i opisao virus kao "malu gripu" te još u martu proglasio pandemiju gotovo završenom. Umjesto toga, samo u Brazilu je 2,8 miliona ljudi zaraženo i više od 100.000 umrlo.
Međutim, zemlje su se obranile od virusa, uglavnom kroz bolne i po ekonomiju razarajuće karantine, ali otkrivaju da virus nije nestao i da se ponovno širi kad se mjere ublaže te da je normalnost još prilično daleko.
"Takve zemlje otkrile su da je teže izaći iz lockdowna nego ući i njega. Nije se razmišljalo o tome kako ćemo koegzistirati s virusom", kaže dr. Groppelli za BBC.
Australija pokušala prekinuti lockdown i brzo ga vratila
Australija je jedna od zemalja koja je pokušala izaći iz lockdowna, ali savezna država Victoria je trenutačno u izvanrednom stanju. Melbourne se vratio u lockdown početkom jula, ali kako se zaraza širila, tako je morao uvoditi još strože mjere. Sada tamo postoji noćni policijski sat, a ljudi se smiju kretati samo u krugu od pet kilometara od svojih domova.
Evropa se također otvara, ali Španija, Francuska i Grčka imale su najveći broj slučajeva u jednoj sedmici. Njemačka je prvi put u tri mjeseca prijavila više od 1000 slučajeva u jednom danu.
Nošenje maski, nekoć neobično, sada je uobičajeno u Evropi, a na tome insistiraju čak i neka kupališta. Kao upozorenje svima nama, treba reći da prethodni uspjesi nisu garancija za budućnost. Hong Kong je dobio pohvale za reakciju na prvi val koronavirusa, a sada su barovi i teretane ponovno zatvoreni, a tamošnji je Disneyland uspio ostati otvoren manje od mjesec dana.
"Napuštanje lockdowna ne znači povratak starom načinu života. To je novo normalno. Ljudi nisu sasvim shvatili poruku", naglasila je dr. Harris.
Stopa smrtnosti u Africi je znatno niža, zašto?
Pozicija Afrike u borbi protiv koronavirusa ostaje otvoreno pitanje, nastavlja BBC. Tamo je zabilježeno više od milion zaraženih. Nakon uspješnog početka, Južna Afrika izgleda loše i ima većinu svih slučajeva na kontinentu. Ali relativno malo testova znači da slika nije kristalno čista. A tu je i zagonetka oko znatno niže stope smrtnosti u Africi u usporedbi s ostatkom svijeta.
Evo nekih objašnjenja zašto je tome tako:
1. ljudi su bitno mlađi, prosječna dob u Africi je 19 godina, a covid-19 je smrtonosniji u starosti;
2. drugi koronavirusi su češći i mogu pružiti određenu zaštitu;
3. zdravstveni problemi bogatijih zemalja, poput pretilosti i dijabetesa tipa 2, koji povećavaju rizike kod covida-19, u Africi su rjeđi.
Neke su zemlje inovativne u pristupima. Ruanda je koristila dronove za isporuku lijekova bolnicama i emitiranje ograničenja vezanih za koronavirus. Dronovi su čak korišteni u otkrivanju i hvatanju osoba koje su kršile pravila. Međutim, kao i u dijelovima Indije, jugoistočne Azije i šire, pristup čistoj vodi i sanitarnim objektima ometa provođenje jednostavnih smjernica o pranju ruku.
"Postoje ljudi koji imaju vodu za pranje ruku i oni koji nemaju. To je glavna odrednica prema kojoj možemo podijeliti svijet. I veliko je pitanje kako će ove polovice kontrolirati virus ako ne budemo imali vakcine", rekla je dr. Groppelli.
Pa kad će sve ovo biti gotovo?
Već sad postoje tretmani lijekovima. Deksametazon, inače jeftini steroid, pokazao se spasonosnim za neke od najslabijih pacijenata. Ali to nije dovoljno da bi se spriječila smrt svih pacijenata od covida-19 ili ukinule sve restrikcije. Pomno će se u sljedećim mjesecima pratiti situacija u Švedskoj kako bi se vidjelo je li njena strategija dugoročno isplativa. Švedska nije imala lockdown, ali je dosad imala bitno višu stopu smrtnosti od svojih susjeda, nakon što nije uspjela zaštititi korisnike domova za starije.
Općenito, svjetske nade da će se život vratiti u normalu vezane su za vakcinu. Imuniziranjem ljudi razbila bi se mogućnost virusa da širi. Trenutačno šest vakcina ulazi treću fazu kliničkih ispitivanja. Radi se o kritičnoj fazi u kojoj se otkriva djeluju li zapravo vakcine koje smatramo obećavajućima. Posljednja prepreka također je i tačka na kojoj mnogi lijekovi padaju.
Zdravstveni zvaničnici i dalje naglašavaju da je i dalje pitanje hoćemo li, a ne kad ćemo dobiti vakcinu.
"Ljudi imaju hollywoodsku vjeru u vakcinu, misle da će naučnici riješiti stvar. U dvosatnom filmu, kraj dođe prilično brzo, ali naučnici nisu Brad Pitt, ne mogu zaraziti sebe i reći da ćemo svi biti spašeni", zaključila je dr. Margaret Harris.
