Za portal euobserver, dvojica analitičara koji su odlično upućeni u dešavanja u BiH - Kurt Bassuener i Toby Vogel - napisali su kolumnu pod naslovom "Zašto Njemčka žuri s novim visokim predstavnikom u BiH".
Zanimljivo je da je tekst na Twitteru podjelila i Arminka Helić, članoca Doma lordova Velike Britanije.
“With the nomination of Christian Schmidt to serve as the next international high representative in Bosnia and Herzegovina, the German government risks putting a personnel decision ahead of a policy debate.” https://t.co/4TJF4LMpbv
— Arminka Helic (@arminkahelic) January 27, 2021
Oni na početku navode kako Njemačka nominacijom Christiana Schmidta za sljedećeg međunarodnog visokog predstavnika u BiH riskira da kadrovsku odluku stavi ispred političke rasprave.
Donosimo vam tekst u cijelosti:
"Ured visokog predstavnika (OHR), zadužen za koordinaciju međunarodnih aktera i osiguravanje provedbe komponenata Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, bio je u zaostaju već desetljeće i po, većinu tog razdoblja pod austrijskim diplomatom Valentinom Inzkom.
Njemačka, tada na početku vodsta kancelarke Angele Merkel, bila je ključna za forsiranje promjene transatlantskog kursa nominacijom Christiana Schwartza Schillinga 2005. godine za visokog predstavnika, nakon intervencijskog mandata britanskog Paddyja Ashdowna.
Taj je potez bio dio zajedničke odluke EU i SAD da pređu na politiku koja je u ime "lokalnog vlasništva" dodatno učvrstila moć postojećih elita koje vladaju strahom i pokroviteljstvom i pokazale su se izuzetno otpornima na reforme .
Schmidtova nominacija privukla je pažnju javnosti neposredno prije Božića, kada je informacija procurila u javnost.
Nakon gotovo mjesec dana službene šutnje, Njemačka sada pokušava prodati Schmidtovu nominaciju kao pokušaj da udahne novi život instituciji OHR-a.
Nominacijom, "Njemačka preuzima inicijativu za ponovno stavljanje na međunarodnu političku agendu", saopćilo je njemačko ministarstvo vanjskih poslova.
Ipak, zasad nema vjerodostojnih dokaza da je Schmidtova kandidatura rezultat njemačke promjene mišljenja o tome što učiniti s OHR-om, a kamoli političke strategije o tome kako podržati Bosnu u zaustavljenom procesu pristupanja EU.
Bez ikakvog objašnjenja koje je Berlin ponudio o vremenu pokretanja svoje inicijative, ostaje sumnja da je Schmidt bio postavljen da preduhitri moguće poteze dolazne Bidenove administracije da se ponovno poveže s Balkanom, a posebno s Bosnom.
Niz događaja povodom obilježavanja 25. godišnjice Daytonskog sporazuma u novembru čini se da sugeriraju da bi administracija mogla preuzeti aktivniju ulogu u Bosni.
Zašto žurba?
Schmidtova nominacija, 20. januara - na dan inauguracije predsjednika Joea Bidena - pothranjuje sumnje da je tim potezom doista namjereno ojačati OHR. Zašto žurba? Zašto iznenada zamijeniti Inzka sada, nakon 12 godina neaktivnosti?
Moglo je biti nekih nagovještaja sredinom decembra, kada je trenutni njemački ambasador pri Ujedinjenim narodima i dugogodišnji savjetnik za kancelarku Merkel, Christoph Heusgen, natuknuo kako bi moglo biti potrebno određeno jačanje OHR-a, uključujući rekonstrukciju izvršnih 'bonskih ovlasti', koji omogućuju visokom predstavniku poduzimanje radnji poput poništavanja zakona, njihovog nametanja i uklanjanja s dužnosti političkih lidera zbog kršenja Daytonskog sporazuma.
Oni su bili učinkoviti samo kada je za visokim predstavnikom stajalo jedinstvo Zapada - a prisilno odvraćanje koje sada djeluje EU, ali ga podržava NATO, EUFOR, bilo je vjerodostojno.
U istom nastupu na konferenciji, kao odgovor na pitanje jednog od autora, Heusgen je odbio podržati obnavljanje odvraćajućih kapaciteta EUFOR-a.
Širi politički kontekst izaziva zabrinutost zbog naklonosti Njemačke prema transatlantskoj strateškoj saradnji nakon Trumpa.
EU je tokom njemačkog predsjedanja prošlog mjeseca s Kinom potpisala sveobuhvatan sporazum o ulaganju.
Sjeverni tok 2, zaustavljen američkim sankcijama, i dalje je djelitelj.
Kada je riječ o pitanjima na Balkanu, Berlin je suočen s mogućnošću suočavanja s neuspjesima politike, koji pokazuje duboko usađen impuls da zaobiđe teške izbore.
To je bilo očito prije nešto više od godinu dana, kao odgovor na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je pritisnuo kočnice u pristupnim pregovorima sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom usprkos napretku postignutom u tim zemljama; te u procesu podizanja problema s politikom proširenja EU na političku razinu.
Njemačka je radije pronašla modus vivendi s Macronom kroz novu metodologiju pristupanja, ali bez rješavanja širih razloga zbog kojih se velik dio regije povlači prema demokratiji i vladavini zakona, usprkos tome što ima "perspektivu proširenja".
U pitanjima u kojima je Njemačka nesumnjivo vodila - u vezi s migracijama 2015. godine i odbijanjem poziva na "razmjenu teritorija" između Kosova i Srbije od 2018. do danas - vodstvo Merkel reagiralo je.
Slično tome, u strateškim pitanjima Merkel očito najviše voli kontinuitet i postepene promjene, što ilustrira i njezino odmjeravanje podrške novom čelniku CDU-a Arminu Laschetu.
U nedostatku bilo kakve jasnoće iz Berlina, svi ovi čimbenici impliciraju sklonost kontinuitetu, a ne pomicanje politike prema Bosni i Hercegovini, ili barem ne jasnu ideju o promjeni politike.
Ako se to ponovi, to bi značilo izgubljenu priliku. To bi značilo udvostručiti brljanje.
Schmidtova nominacija trebala bi pokrenuti političku raspravu među transatlantskim demokratijama o Bosni, a ne spriječiti ili zamijeniti jednu.
Na elemente takve rasprave ukazali smo u nedavnom radu, razarajući mit da je jedini način da se međunarodna zajednica angažira u Bosni putem nametnutih rješenja ili oslanjanjem na lokalne elite, koje iako deklarativno izjavljujući da žele ispuniti standarde EU, u praksi pokazuju duboku nespremnost za reforme.
Ono što situacija umjesto toga traži je primjena prisilne prednosti transatlantskog konsenzusa za stvaranje okruženja u kojem se može artikulirati usredotočeni angažman građana na definiranju vizije za novi društveni ugovor.
Naš je list opisao ovu dinamiku odozgo prema dolje, odozdo prema gore kao "sendvič pod pritiskom" čiji je cilj istisnuti elitu koja nema poticaj za promjenu statusa quo.
Njemačka nominacija pokrenula je raspravu o politici na najgori mogući način - ukazujući na nedostatak koordinacije između zapadnih demokratija i stratešku prazninu.
Sada ta rasprava mora započeti s novom američkom administracijom i drugim demokratskim partnerima, počevši od iskrene procjene situacije gdje je i zašto Bosna 16 godina nakon posljednje berlinske kadrovske odluke", navodi se u tekstu.
