otvoreno i bez zadrške

Kolumna predsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa zatrasla Izrael: Netanyahu, za ime Boga – odlazi!

Netanyahu i njegova šarolika ekipa, s druge strane, preusmjerili su tri vojna bataljona s granice Gaze na Zapadnu obalu prije 7. oktobra
FOTO: Anadolija

Predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Z. Rosensaft objavio je u Newsweeku zapaženu kolumnu koja je imala snažan odjek u Izraelu. Kolumnu prenosimo u cijelosti:

Benjamin Netanyahu mora otići. Sad. Prije nego što izazove dalji haos.

Izraelski premijer postao je pravi albatros oko vrata svoje zemlje. A argument koji se često čuje da nije mudro mijenjati vođe usred rata je potpuna glupost.

Držati se neuspješnog političkog ili vojnog vođe u ratno vrijeme samo da bi on mogao nastaviti uživati ​​u prednostima moći je u najboljem slučaju besmisleno i potencijalno pogubno.

Vrijedi napomenuti da je David Lloyd George zamijenio Herberta Asquitha na mjestu britanskog premijera 1916. godine, tačno usred Prvog svjetskog rata, a Francuska je promijenila svog premijera četiri puta tokom tog istog rata. Obje zemlje su u tom sukobu završile na pobjedničkoj strani.

Sedmog maja 1940., osam mjeseci nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, konzervativac Leo Amery pozvao je na svrgavanje vlade britanskog premijera Nevillea Chamberlaina.
"Predugo ste sjedili ovdje za bilo koje dobro koje ste činili", izjavio je Amery u Donjem domu parafrazirajući Olivera Cromwella.

U ime Boga, idite!

"Odlazite, kažem, i da završimo s vama. U ime Boga, idite."

To je bilo nedugo nakon što je Njemačka započela invaziju na Norvešku, s njemačkim ratnim brodovima koji su mogli bez otpora ući u norveške luke. Tri dana kasnije, Chamberlain je izašao, a Winston Churchill je postao premijer… usred rata.

"Ratovi se dobijaju", rekao je Amery u istom govoru, "ne objašnjenjima nakon događaja, već predviđanjem… Premijer nam je 2. maja rekao da su svi osim relativno male prethodnice Ekspedicione snage koja je namijenjena za Finsku otišli drugdje i da su brodovi uposleni u druge svrhe.
Čak ni ono malo neadekvatno jezgro koje je čuvano nije imalo transporta osim ratnih brodova. Zašto se to radilo? Mjesecima smo bili svjesni da su Nijemci gomilali trupe i transporte te vežbali ukrcavanje i iskrcavanje protiv nekoga."

Ameryjeve riječi zlokobno su odjeknule kod mnogih od nas u proteklih devet sedmica, ali posebno u svjetlu eksplozivnog otkrića New York Timesa na naslovnoj stranici u petak da su izraelski vojni i obavještajni zvaničnici imali u posjedu više od godinu detaljan nacrt razornog napada koji je Hamas izveo 7. oktobra.

Ipak, šta god se drugo moglo reći o Chamberlainu, on nije bezobzirno dozvolio nacističkim SS odredima da jurišaju preko kanala i ubiju 1.200 - ili čak i jednog - britanskog civila, ili nasilno kidnapuju više od 230 - ili čak jednog- britanskog državljanina. Također, nikada nije premjestio britanske trupe sa strateških položaja u, recimo, Škotsku.

Netanyahu i njegova šarolika ekipa, s druge strane, preusmjerili su tri vojna bataljona s granice Gaze na Zapadnu obalu prije 7. oktobra, navodno da bi zaštitili tamošnje jevrejske naseljenike, ali u stvarnosti da bi se smirili i zadobili naklonost ekstremista, krajnje desnice članova njegove vlade.

Potreban trocifren koeficijent inteligencije

U februaru 2001., dan nakon što je jastreb Ariel Sharon odlučno pobijedio tadašnjeg premijera Ehuda Baraka na nacionalnim izborima za izraelsko političko vodstvo, Netanyahu je napisao u New York Timesu da odlazeća "Barakova vlada nije ispunila svoju primarnu dužnost zaštite i odbrane živote građana Izraela". Niko sa trocifrenim koeficijentom inteligencije neće zaboraviti da 7. oktobra Netanyahuova vlada na spektakularan način "nije ispunila svoju primarnu dužnost da zaštiti i brani živote izraelskih građana".
Netanyahu je nastavio: "Gospodin Barak je izgubio ove izbore ne samo zbog ličnih propusta već i zbog neuspjele politike".

Prema Netanyahuovim vlastitim standardima, trebao je podnijeti ostavku ili biti prisiljen da podnese ostavku neposredno nakon 7. oktobra, jer je masakr tog dana bio direktna posljedica i njegovih "ličnih propusta" i njegove "neuspješne politike".

Pod ličnim promašajima ne mislim samo na njegove višestruke krivične optužnice koje su same po sebi trebale davno da okončaju njegovu političku karijeru. Mene, naprimjer, mnogo više odbija njegova očajnička potreba da se drži te moći po svaku cijenu, uključujući i bacanje sudbine na rasističke ultranacionalističke ekstremiste u pokušaju da uništi nezavisno izraelsko pravosuđe kako bi ga spriječio da ga protjera s dužnosti ako bude osuđen.

Nema potrebe elaborirati o njegovoj promašenoj politici. Uprkos povremenim nagovještajima teoretskog diplomatskog ishoda izraelsko-palestinskog sukoba, uključujući potpisivanje Wye River memoranduma u Bijeloj kući zajedno sa šefom palestinskih vlasti Yasserom Arafatom (tokom Netanyahuovog prvog premijerskog mandata) i govorom iz 2009. u kojem je izrazio uslove podržavajući "demilitariziranu palestinsku državu" koja postoji uz Izrael, Netanyahu je uvijek bio neprijateljski nastrojen prema palestinskim nacionalnim težnjama.

Hladnokrvna kalkulacija

Njegova hladnokrvna kalkulacija otkako je po drugi put postao premijer 2009. bila je da dugotrajna neprijateljska koegzistencija sa fundamentalističkim Hamasom u Gazi - za koju je pogrešno vjerovao da može trajati beskonačno, ili barem dok je on bio premijer - bila bolja nego da mora pregovarati i činiti teritorijalne ustupke jednako nacionalističkoj, ali politički daleko umjerenijoj palestinskoj vlasti na Zapadnoj obali.

Iako je dosljedno nastojao da oslabi palestinske vlasti koliko je god mogao, zatvorio je oči pred Hamasom koji dobija stotine miliona dolara u Gazu iz Katara i, kako je opisao historičar Adam Raz, pristao je "na uvoz široke lepeze robe, posebno građevinskog materijala, sa saznanjem da će veliki dio materijala biti namijenjen terorizmu, a ne izgradnji civilne infrastrukture". To je zauzvrat omogućilo Hamasu da poboljša svoje vojne (čitaj terorističke) sposobnosti i neometano se pripremi za 7. oktobar.

Zašto je Netanyahu sve ovo uradio? Zato što su on i Hamas bili – i, što se toga tiče, još jesu – na istoj strani u odbacivanju rješenja dvije države za izraelsko-palestinski sukob: Netanyahu se protivi palestinskoj državnosti pod bilo kojim okolnostima, a sam Hamasov razlog postojanja je njegovo odbijanje da se prihvati postojanje Države Izrael, opet pod bilo kojim okolnostima.

Ukratko, svih, osim jedne, proteklih 14 godina kada je Netanyahu bio bez vlasti, on i Hamas su jedan na drugog gledali kao na "korisne idiote", osim što je Netanyahu užasno pogrešno izračunao dok je Hamas glumio Netanyahua kao Stradivarija.

Pogrešne procjene imaju posljedice. Ekstremne pogrešne procjene imaju ekstremne posljedice.

Netanyahu je napravio krajnju pogrešnu procjenu da Hamas nije imao kratkoročne ili čak srednjoročne namjere da se uključi u bilo kakvu oružanu operaciju velikih razmjera protiv Izraela, ograničavajući se umjesto toga na povremene raketne napade ili izolirane terorističke akte.

U radijskom intervjuu samo šest dana prije 7. oktobra, Netanyahuov nesretni savjetnik za nacionalnu sigurnost Tzachi Hanegbi, rekao je:
"Od runde borbi u maju prije dvije godine, rukovodstvo Hamasa odlučilo je pokazati neviđenu suzdržanost i strpljivost. Dvije godine nije bila niti jedna raketa ispaljena pod inicijativom Hamasa iz Gaze. Hamas je vrlo, vrlo suzdržan i razumije posljedice daljnjeg prkosa".

Stvarno?

Gotovo svaki izraelski zvaničnik na relevantnim pozicijama vlasti javno je prihvatio odgovornost za svoje uloge u omogućavanju da se 7. oktobar dogodi na njihovoj straži, uključujući načelnika štaba Izraelskih odbrambenih snaga, ministra odbrane, šefa vojne obavještajne službe i direktora obavještajne agencije Shin Bet. Gotovo svi, to jest, osim Netanyahua, koji besramno pokušava da okrivi bilo koga i svakoga osim sebe.

Pinokio ima veći kredibilitet

Da je Netanyahu i dalje imao povjerenje svoje nacije, čak i nakon vojnog debakla, možda bi mogao nastaviti. Ali on to ne čini. Reći da je njegov broj odobrenja naglo pao od 7. oktobra funkcionalno je isto što i uragane Katrina i Sandy nazivati ​​manjim udarima vjetra. Prema jednoj uglednoj anketi koju su sredinom novembra proveli istraživači sa Univerziteta Bar Ilan, manje od četiri posto Izraelaca vjeruje Netanyahuu da će im reći istinu o bilo čemu. Pinokio i vaš prosječni šarlatanski televizijski vidovnjak imaju veći kredibilitet.

Sve to objašnjava zašto je Netanyahu daleko, daleko iza svog datuma prodaje. Da nedvosmisleno ponovim riječi i osjećaje Lea Ameryja: "Odlazite i dozvolite nam da završimo s vama. U ime Boga, idite."