Lider Naroda i Pravde Elmedin Konaković odgovorio je na prozivke kako je u ratu igrao košarku. Konaković se na svom Facebook profilu prisjetio dana koje je proveo u Armiji RBiH. Njegov status prenosimo u cijelosti:
„Vidim danas tek da je zadnjih dana nervozna budžetska omladina iz SDA kreirala spin kako sam u ratu “igrao košarku, a upisao sebi cijeli ratni staž i sad njime mašem”.
Prvih 14 mjeseci rata nisam, a nije čini mi se niko, igrao košarku.
Đoga nas je skupio u jednoj osnovnoj školi nekad krajem maja 1993-e.
Bio nam je to ventil, posebno nama koji smo na treninge dolazili sa linija i iz akcija.
Nekoliko nas je bilo koji smo bili pripadnici Armije RBiH i MUP-a.
Ostalo mlađa raja, dječurlija.
Nama po 18-19 godina te 93-e.
Nikad nijednu smjenu i nikad nijednu akciju nisam propustio zbog treninga ili utakmice.
Nije to tako moglo i nije bilo normalno.
Bilo je istina i komandira koji su me puštali iz pripreme, kad nismo na liniji, da odradim trening i vratim se.
Dva puta sam izlazio iz BiH, oba puta se vraćao i oba puta sa evropskih košarkaskih terena u rovove.
Jednom na Zlatište iz Italije, drugi put na Nišićku visoravan.
42 dana terena Nišica.
U decembru i januaru.
Na -25, snijeg i led.
Admir, Zama i ja u najistureniji rov na kosi koji kontroliše pola teritorije i čuveni Garo kojim smo dobro rukovali sva trojica.
Admir najstariji, napunio 20.
Sjećam se i te nove godine kad su nam četnici oko ponoći upali na liniju, nekoliko rovova iznad našeg.
Nakon što su ih naši otjerali, morali smo izaći ispred linija kako nam opet ne bi došli.
Na neku ledenu kišicu.
Sjećam se dobro i da sam nakon te noći fasovao neku gadnu groznicu.
Nisam htio u stacionar i ambulantu.
Sisao samo rov nize kod Ramiza mog, Zufera i Hakije. Najstariju ekipu u jedinici. Pazili me, liječili, kuhali čajeve nekoliko dana.
Sjećam se i brige o kojoj su mi govorili roditelji jer su u komandu javili da je ranjen Elmedin, a nisu rekli koji. Bilo nas je samo dvojica u cijeloj jedinici.
Jednog se povratka iz inostranstva posebno sjećam.
Kad je niz Igman zapucalo po autobusu i kad nas je vozač ostavio, ugasio bus i pobjegao.
Šećer i ja najstariji, razvalili vrata i jednog po jednog mladog igrača vodili do zaklona.
I danas se salimo kako sam jednom od trenera u mraku stao na glavu i slomio naočale.
Šalimo se jer smo svi preživjeli hvala Bogu.
Znam da su me gledali čudno ljudi jer sam se vratio.
Posebno su me čudno gledali na liniji i u jedinici. Kad sam se i drugi put vratio nakon odlaska sa reprezentacijom na turnir pored jezera Como.
Mlada reprezentacija koju je vodio selektor Kulenović.
Jezero Como je mjesto gdje godišnje odmore provodi Michael Jordan.
Sa jezera Como sam se opet vratio u rovove.
Prepričavamo i situaciju kad mi je Admir ranjen.
Lakče hvala Bogu, u koljeno, nije kost oštećena, zaraslo je brzo.
Pričamo jer je čudno kako je četnik koji se popeo na drvo na Zlatištu kako bi vidio ulaz i tranšeje i pucao na kolonu na čijem sam čelu bio.
Čudno je kako je promašio mene ne čelu kolone i pogodio Admira koji je išao iza mene.
A iza njega rođeni brat Sapko. Admir 20, Sapko i ja po 19 godina.
Taj je metak morao proci tik pored mene, centimetrima mjeren.
Ovi su ljudi moje komšije, sa mog Soukbunara, svi iz iste ulice.
Sjećam se kad me komandant Salem pred cijelom četom pohvalio za hrabrost i koliko sam ponosan bio.
Nakon što smo vratili Antene koje su četnici zauzeli.
Antene na kojim sam upoznao mog Džermina, istinskog heroja, ludo hrabrog.
Kod Harisa mog u kući u kojoj je bila priprema.
I jos mnogih događaja sjećam.
Rijetko pišem o ratu i o svoj doprinosu, neki kažu da bih trebao čršće.
Nisam osjećao potrebu.
Pretresemo mi to kad se skupimo u ulici ili na kakvom izletu. Mi koji smo te 4 godine preživjeli zajedno.
Ne pišem sad zbog političkih poena, predobro mi stojimo, ne treba nam.
Nisam ja nikakav heroj, ne ističem to.
U mojoj jedinici je bilo mnogo hrabrijih, mnogo heroja.
Pišem ovoj zaluđenoj omladini budžetskoj jer ne dam da na taj period pljuju, lažu i truju.
Pišem i zato što mi nismo skakali po brdima da bi oni danas sa budžetskih jasala na kojim ne rade ništa napadali sve što se kreće, a što nije stranačko.
Ja sam se u svoju domovinu vraćao dok se iz nje bježalo i dok se u trezorima krilo.
Vraćao i borio se.
Borim se i danas.
Borim se protiv sistema omladino u kojem se vi kao članovi stranke zaposlite preko štele, pa vam malo, pa i brata zaposlite u BH Telecom.
Zaposlite pa za kratko vrijeme brat skromnog znanja postane šef.
A onda bi vi pametovali i pričali o ratu, patriotizmu, košarci.
Sa društvenih mreža.
Politika, izbori, rezultat?
Šta god tu bude ja svom djetetu mogu pogledati u oči, pokazati brda oko Sarajeva na kojim sam prespavao stotine noći, upoznati sa ljudima koji su istinski heroji i moji saborci.
Nema to cijenu.
Sjećam se i na posebnom mjestu čuvam plaketu koju sam dobio kao najbolji igrač ratnog turnira posvećenog herojima Zajki i Šehoviću.
Prvi ozbiljan ratni turnir. Igrali ga mangupi koji su u zalijepljene patike ulazili nakon sto skinu teške vojničke čizme i otresu blato sa sarajevskih brda.
Igrao sam ja i košarku.
p.s
Evo jednog od mojih heroja. Moj Nući, rahmet mu duši. Moj komsija i komandant. Heroj.“
