Međugorje je umrtvljeno i ispražnjeno. Nekad živo i raskupusano svetište sad je poluprazno svratište i skladište za stotine porculanskih sakralnih rekvizita. Korona je uzela svoj danak i nanijela štetu, čini se, veću od komunizma, rata i vatikanskih skeptika zajedno.
Osim Ville Regine, bivšeg utočišta Zdravka Mamića i još nekoliko razvikanijih hotela, bilo je teže naći prenoćište nego na autocesti. Zabrinjavajuće, ako uzmemo u obzir da je Međugorje praktički sazdano od hotela, pansiona, apartmana i sličnih svratišta, piše 24sata.hr.
„Nikad nije bilo gore, vjerujete li mi? Nešto Poljaka, Španjolaca i Iraca, ali to je sve slabo. Sve mali auti, nema autobusa. Ništa od toga“, vrti glavom sijedi prodavač krunica ispod Brda ukazanja.
Upire čvornatim prstom na makadamski parking. Tamo je nekoliko usamljenih njemačkih automobila, većinom domaćih registracija. Nema prometa.
Grabimo prema Brdu, mjestu na kojem se još davno, u nježnim osamdesetima, navodno ukazala Gospa. Osim malobrojne španske ekskurzije, nema nikoga. Grupa od petnaestak ljudi mrmori u molitvi, klanjaju se pred modrim križem u podnožju uzvisine. Nose postarijeg muškarca u invalidskim kolicima. Suvenirnice i hoteli oko njih mukom zatvoreni.
„Korona je, morali smo zatvoriti, nadam se da razumijete...“, govore kao jedan glasovi ugostitelja i hotelijera razbacanih oko Brda ukazanja, iz prvog reda do mora novca kojeg je Međugorje donedavno okretalo.
Gdje je vidjelica?
Spuštamo se niže, prema Beverly Hillsu, kako lokalci nazivaju naselje u kojemu žive vidjelice. Pred kućom Mirjane Dragičević Soldo, gospođe koja tvrdi da joj se Gospa redovno ukazivala na sedmičnoj bazi, i onda u martu, baš u osvit pandemije, naglo joj otkazala saradnju osim posjeta za rođendan, također nema života.
Veliki pansion u formalnom vlasništvu Mirjanine prezimenjakinje zjapi prazan. Zatvoren je. Ne odgovaraju na telefonski broj istaknut na vratima. U ranijem razgovoru, iz pansiona su nas ljubazno informirali da je ovo Mirjanino konačište te da se nalazi odmah uz njenu kuću. Svejedno, vidjelica se ne javlja i ne odgovara na poruke. Iako susjedi kažu da u dvjema lijepim kućama uz pansion žive Mirjana i njen brat, ukućani koje smo zatekli u dvorištu tvrde da ih nema. Možda su na Hvaru? U pozadini prostranog dvorišta, u garaži krcatoj kutijama, u oči upada stražnjica zlatnožutog Range Rovera. Od Mirjane ni traga ni glasa. Nestala je, kao turistička ponuda Međugorja. Kao Gospini učestali posjeti.
„A jel vi stvarno mislite da je ovo stvarno?“, pita nas vlasnica jedne od religioznih suvenirnica. „Ovo sve s koronom, mislite da je stvarno? Sjećam se, kad je tek počelo, autobusi nisu vozili, brodovi nisu plovili, avioni su bili prizemljeni, a rakete su i dalje letjele. Kako to? Ne znam, nisam sigurna što bih uopće mislila“, vrti glavom sumnjičava gospođa.
Restorani i kafići čine se manje pogođenima, iako smo tamo vidjeli najviše domaćeg svijeta. Izvrću šalice, otpuhuju oblake i komentiraju situaciju. Korona je i njima na usnama.
Ples pod otvorenim nebom
Odjednom, negdje između fasada mračnih hotela, začuli smo buku. Smijeh. Ples. Glazbu. Potrčali smo, ni trenutka ne ispuštajući trag dragocjenog zvuka iz ušiju. Vodio je prema crkvi Svetog Jakova, onoj velikoj, glavnoj, s razglednica. Onoj pred kojom već mjesecima ironično i nepotrebno stoji natpis 'Tišina'.
Tamo, ispod munjevitog i zgužvanog neba, plesalo je tridesetak ljudi. Obgrljenih ruku vrtjeli su se u krug, tabanali nogama i podizali dlanove uvis. Iz zvučnika u sredini tutnjala je poletna melodija, na nerazumljivom jeziku. Muškarci, žene, djeca i starci neumorno su plesali i pjevali, odbacivali ruksake i jakne, pozivajući ostale da im se pridruže. Kasnije ćemo doznati da se radi o poljskim hodočasnicima. Ljubazni, topli ljudi.
Mještani su tiho, jedan po jedan, izranjali iz mraka i okupljali se oko rasplesane grupe. Izvlačili su mobitele i snimali. Blagi osmijeh treperio im je na licima. Kao da im se ukazalo nešto nevjerovatno. Nešto nezemaljski.
