de bruyne

Kraj jedne ere. One na Etihadu

Kevin De Bruyne je, ne po prvi put, savršeno pročitao situaciju. Ne po prvi put, uočio je pravo rješenje samo mrvicu prije svih ostalih. I naravno, to je uvijek bio njegov dar: ne samo da izabere najbolju opciju, nego da to uradi brže od svih drugih, kupujući sebi one presudne djeliće sekunde u trenucima kada je sve drugo u pokretu, a samo je on u miru.

Naravno, to nije bio jedini način na koji je De Bruyne razumio fudbal bolje od većine. Kao tinejdžer koji se borio za svoje mjesto u akademiji Genka, primijetio je kako je klub iznenada prestao da plaća porodicu kod koje je bio smješten – a onda tiho nastavio kada je počeo da postiže golove za drugi tim. Kada je bio odbačen u Chelseaju, primijetio je kako ga ignorišu dok su se prvotimci obasipali pažnjom i individualnim treninzima, piše Guardian.

Ukratko, De Bruyne je uvijek intuitivno shvatao surovu, transakcijsku prirodu fudbala – način na koji ti ljudi otvaraju vrata kada ti ide dobro, a zatvaraju ih kada ne ide. Način na koji tvoja jedina unutrašnja vrijednost postaje vrijednost koju možeš pružiti nekom drugom.

Ove sezone pružio je Manchester Cityju samo dva gola u ligi i bio dostupan za 49% minuta. Ugovor mu ističe ovog ljeta. Figure se pomjeraju, Kevine. Dodavanje je tu. Ostaje još samo da ga odigraš.

Ako odluči da prihvati ponudu iz Saudijske Pro Lige, ili pak iz nekog velikog evropskog kluba, to je dodavanje koje vjerovatno treba odigrati prije nego kasnije. Sa 33 godine, sve skloniji povredama i sa preko 50.000 odigranih minuta za klub i reprezentaciju, njegovi vrhunski dani polako odlaze. Već sada, dvije utakmice sedmično visokog intenziteta djeluju kao veliki izazov. Ali u dobrim momentima, kada lopta dolazi prema njemu, a teren se kao čarolijom širi oko njega, još uvijek može da zapali maštu kao rijetko ko.

Neki će De Bruynea nazvati najboljim veznim igračem Premier lige svih vremena. Neki će tvrditi da nije čak ni najbolji u istoriji Manchester Cityja. Lično mislim da će se na kraju svrstati u istu kategoriju kao Roy Keane – ne po stilu igre, već po tome što je jednu vještinu u sredini terena radio tako vrhunski da će mu sveukupna vrijednost možda biti zaboravljena s vremenom. I kao što je Keaneova agresivnost zasjenila njegovu briljantnu viziju i distribuciju, postoji opasnost da će De Bruyne ostati upamćen samo kao luksuzni pas-majstor, dodavač i centaršuter, neki "ginger Beckham".

Što bi, naravno, bilo nepravedno. Jer izvan njegove vrhunske tehnike – a budimo iskreni, danas mnogi znaju lijepo dodati loptu – ono što definiše De Bruynea je ta nemilosrdna intenzivnost, ne samo "ubojiti pas", nego ubojiti pas nakon trka preko cijelog terena, ne samo precizan centaršut, već šest preciznih dodavanja i trčanja koji mu prethode. Mogao je postići gol jednako dobro kao što je mogao kreirati, pritisnuti protivnika jednako dobro kao i dodati. U tom smislu, teško je zamisliti boljeg trenera za njega od Pepa Guardiole – jednog od rijetkih koji dijeli njegovu opsesiju savršenstvom – dva fudbalska štrebera koja su štreberski razorila ovaj sport.

Uprkos njegovom individualnom talentu, i svim tim montažama vrhunskih dodavanja, treba spomenuti i efekat koji je imao na igrače oko sebe. Samopouzdanje da krenu u trk, da se ponude u uskom prostoru, znanje da postoji neko 30 metara dalje kome je životna misija da vas učini genijem. Erling Haaland: „Ne moram ni gledati prema njemu jer znam gdje će lopta doći.“ Sergio Agüero: „Sve što moram je udariti loptu.“ Phil Foden: „Samo treba da trčiš u prostor i on će te naći.“

Možda je posljedica toga što je De Bruyne činio svoje saigrače boljima ta da njegova lična ostvarenja djeluju manje impresivno. Ne postoji taj „De Bruyne trenutak“, poput Agüerovog gola 2012. ili Touréovog iz 2014, osim možda onog dodavanja protiv Stokea ili gola protiv Real Madrida u polufinalu Lige šampiona 2023. Vjerovatno je njegova najbolja sezona bila 2019/20, kada je City podbacio u ligi, a Zlatna lopta – u kojoj bi sigurno bio blizu Roberta Lewandowskog – otkazana zbog pandemije.