Ponižavajuće i krajnje degutatno zvuči vijest da će se u Sarajevu održati misa za žrtve Bleiburga. Kao što je opće poznato, radi se o klasičnom ustaškom derneku koji ima za cilj izjednačiti žrtve ovog fašističkog režima za žrtvama partizanske vojske.
To je uglavnom jasno svakom normalnom čovjeku koji nije zadojem ultranacionalizmom i ustašlukom. Nije jasno možda ni onima koji nisu upućeni u historijska dešavanja, a očigledno ni gradonačelniku Sarajeva - Abdulahu Skaki.
Promašena izjava Skake
On je za Žurnal kazao kako da "smatra da i žrtve komunističkog režima imaju pravo da na dostojanstven način obilježavaju stratišta i čuvaju sjećanje.
"Takvih žrtava ima i bilo je itekako i u Bosni i Hercegovini. Ali, apsolutno sam protiv i osuđujem svaki vid isticanja bilo kakvih fašističkih simbola i poruka kakve smo gledali proteklih godina na komemoracijama u Bleiburgu. Sarajevo je grad koji je svjetski simbol otpora svakoj vrsti nasilja, totalitarizma, represije i agresije. To nije mjesto za bilo kakvu vrstu promocije fašističkih parola već grad u kojem se žrtvama odaje počast dostojanstveno i ljudski“, rekao je Skaka.
Ovakvom izjavom Skaka radi bukvalno istu stvar kao i oni koji vole blaiburški dernek - izjednačavaju žrtve Blaiburga s onima iz Jasenovcima.
Možda je Skaki potrebna kratka lekcija iz povijesti.
Sve se dešava faktički nakon završetka Drugog svjetskog rata, u maju 1945. godine.
Izbjeglička kolona iz tadašnje ustaške NDH prema Austriji formirana je po direktivi Ante Pavelića, koji u zadnjim danima rata ustaškoj vojsci zabranio da se predaju partizanima.
Htjeli su da se u Austriji predaju britanskim vojnicima, koji su se iz Italije probijali prema sjeveru.
Tom putu nisu bili samo Hrvati. Bilo je tu fašista svih boja, pa su zajedno s Pavelićevim ustašama bježali i srpski četnici i slovenski domobrani. U kolonu je uključen i nezanemariv broj civila, i to prvenstveno s ciljem da služe kao živi štit.
Predaja na Bleiburgu je započela 15. maja, kada su predstavnici vojske NDH pokušali o predaji pregovarati s britanskim trupama. Britanci su ih odbili i poručili im da će se ipak morati predati jugoslavenskim partizanima.
Što se na Bleiburgu toga dana tačno događalo, i do danas ostaje misterija. Razni izvori tvrde da su zločini počeli već na samom blajburškom polju, smaknućem određenog broja ustaških vojnika, iako se takve teze uglavnom temelje na svjedočenjima koja nije moguće potvrditi sa stopostotnom sigurnošću.
Kada je u pitanju i broj žrtava tu se vode razne račinice. Sigurno je da se one broje u hiljada.
Međutim, to da se ne zna tačan broj žrtava savršeno odgovara ultranacionalistima jer tako lakše manipuliraju i u ovaj zločin koriste kao antitezu, polugu za izjednačavanje s Jasenovce i tako da porede neuporedivo pa čak stavljaju znak jednakosti između sila mraka i antifašista.
S druge strane, obilježavanje Bleiburga pretvorilo se u klasičnu ustašku paradu. Način na koji se obilježava maskr bio je degutantan i austrijskim vlastima pa su prošle godine i zabranili okupljanje.
Jasenovac - fabrika smrti i nezamislivih tortura
S druge strane oni koji uzdižu Bleiburg, Jasenovac negiraju.
Valja podsjetiti i na ono što se dešavalo u Jasenovcu. Ovaj koncentracioni logor formiran je već početkom 1941. godine od strane ustaškog režima. Bila je to fabrika smrti, klaonica i mjesto nezamislivih strahota.
Evo jednog od svjedočenja.
"Nekada je u logoru bio velik broj Cigana, koje su nekrive hvatali po cijeloj NDH i dogonili u Jasenovac. Došlo je ovamo možda deset, a možda i dvadeset hiljada, a ostala su, eto, samo dvojica. Za sjeme.... Od jedne oveće skupine Cigana formirala se tako zvana grobarska grupa, koja je prebačena u Gradinu. Imala je dužnost da svlači pobijene žrtve i da sortira tako dobivenu odjeću...Bio je to golem, naporan posao, praćen očajnim krikovima i zapomaganjima žrtava, što su u neprekidnim kolonama pristizale na klaonicu. Pojili su ih velikim količinama rakije, jer su samo u skoro potpuno pijanom stanju mogli vršiti taj infernalni posao u jamama, u kojima je bilo na hiljade premlaćenih i preklanih ljudskih tjelesa. Mnogi od njih izgubili su pamet, pa su ih odvodili na »lakši rad« nekuda drugamo. Oni se, naravno, nikada više nisu vratili. Kampanja klanja trajala je dugo, skoro neprekidno dvije godine".
Prema međunarodnim izvorima ubijeno je skoro 100.000 ljudi.
Ubijani su udarcima maljem u glavu, klanjem, torturama...
