Historija se bavi činjenicama, konkretnim datumima, stvarnim događajima... S druge strane, kultura se svim tim također bavi, ali na drukčiji način. Njen je glavni zadatak da na pravi način prostrijeli emocije.
Recimo, historija će nam kazati da je opsada Sarajeva počela 5. aprila 1992. godine. Kultura nam govori šta je istog datuma radio neki djed na Mahmutovcu i onda preko njegovih radnji i emocija proživljavamo agresiju te doživljavamo tadašnje Sarajevo.
Film "Sjećaš li se Sarajeva" evocira uspomene iz ratnog vihora. Sastavljen od amaterskih videosnimaka zorno svjedoči strahotama u glavnom gradu BiH. Odiše ponosom, prkosom, nadom... Film je produkt rada Seada Kreševljakovića, Nedima Alikadića te Nihada Kreševljakovića, kojem će redovi koji slijede biti posvećeni i koji, jasno je, historiju i kulturu majstorski prožima.
Nihada Kreševljakovića teško je ukratko predstaviti: direktor Međunarodnog festivala MESS, jedan od pokretača programa Modul Memorije, kao što rekosmo, koautor filma “Sjećaš li se Sarajeva”, osnivač NGO Videoarhiv, kojem je nukleus prikupljanje videomaterijala koji prikazuju Sarajevo pod opsadom, bivši direktor Sarajevskog ratnog teatra, dobitnik brojnih priznanja, među ostalim i jedne od najprestižnijih evropskih kulturnih nagrada Kairos, historičar, filmadžija, urednik, dokumentarista, izdavač, Bosanac, Sarajlija...
Suma sumarum, Kreševljakovićev spisak s odrednicom kulturno-historijski je prilično zavidan.
Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, današnji Internacionalni festival MESS datira iz prošlog milenija, tačnije 1960. godine. S obzirom na to da nam je ratni diskurs svakodnevnica, tim putem ću i krenuti. Ni ratni vihor nije mogao otpuhati MESS, izašao je iz tog perioda kao fenomen. Poznato je da je MESS u najmanju ruku provokativan, nemilosrdan, pomjera granice, reflektira život onakav kakav zaista jeste..., ne šminka nam već našminkanu realnost. Prkosili ste ratu, čemu prkosite danas?
Prkositi danas, po mom mišljenju, znači pokušati se oduprijeti većini onoga što karakterizira ambijent, ne samo ovaj naš u kome mi živimo ovdje već ambijent svijeta u kome živimo. Mislim da je u današnje vrijeme najveći izazov s kojim se susreću umjetnici i umjetnice suprotstaviti se hipokriziji i korupciji u sferi moralnih vrijednosti. Umjetnost se ne smije svesti isključivo na pojam industrije jer ako to učinimo, znamo da to za sobom povlači da će parametar uspješne umjetnosti biti zarada.
Umjetnost ne smije postati industrija zabave. Zašto je to opasno, vidimo upravo danas kada veliki broj ljudi koji se predstavljaju umjetnicima demonstriraju najglasniju moguću šutnju dok kao civilizacija svjedočimo jednom od najbrutalnijih i najočiglednijih genocida u ljudskoj historiji. Prilično sam siguran da takvi ne ovise o tim tržišnim pojmovima, već o vlastitoj percepciji svijeta, da ne bi šutjeli.
Isto se i nama događalo...
Kada se nama to događalo, tada smo cijenili one koji su podigli glas za nas, a mnogi od nas se danas ponašamo kao moralni patuljci koji vlastiti cinizam smatraju uzvišenim govorom. Analogno tome, naša pripadnost Evropi ne pokazuje se sposobnošću da dođemo do evropskih fondova, već da na osnovu vlastitog iskustva budemo oni koji ne odustaju od civilizacijskih i proklamiranih evropskih vrijednosti poput nepovredivosti ljudskog dostojanstva, demokratije, slobode i jednakosti, poštivanja ljudskih prava, poštivanja međunarodnog prava i sl.
Braniti ili biti indiferentan na kolonijalizam kao koncept sigurno ne spada u savremene evropske vrijednosti niti je to ono što bilo koji umjetnik treba da čini odakle god da je, bio iz Evrope, Amerike ili Afrike, bio iz Njemačke, Španije, Britanije, Irske ili Bosne. Po onome kako sam ja razumio šta je MESS, odnos šta su kultura i umjetnost, mislim da tome treba prkositi.
Pandorina kutija svečano je otvorena
Još jedno pitanje za to 'danas'. Modul Memorije začet je kao ideja 1995. godine kao zaseban kulturni projekt, a zvanično je rođen 1996. Gdje je Modul Memorije gotovo 30 godina kasnije u odnosu na početak?
Kada je pokrenut Modul Memorije, bilo je to nekoliko godina kada je u ljudima još uvijek bilo nekog optimizma. Nažalost, ispostavit će se da je ono što se dogodilo kod nas zapravo bilo svečano otvorenje Pandorine kutije i signal raznim psihopatama da započnu svoje zločinačke projekte svjesni nesposobnosti međunarodne zajednice da brzo i efikasno barem sankcionira ratne zločince. Nada da će 21. stoljeće biti stoljeće mira bila je velika zabluda i u ove prve 24 godine svjedočimo neprekidnoj destrukciji koja poprima užasavajuće dimenzije. Pitanje koje smo mi postavili 1995. kako je moguće da paralelno s takvim tehnološkim razvojem takva destrukcija više nije pitanje jer je jasno da tehnologija nije imuna na politiku.
Štaviše, tehnologija se koristi za povećanje vojne destruktivne moći koja omogućava ubijanje ljudi iz sve veće, ne samo fizičke već i emotivne daljine. Umjesto naivne slike o tehnologiji koja nas povezuje, svjedočimo otuđenju i odsustvu stvarne međuljudske interakcije. Osjećaj izoliranosti, anksioznosti i frustracija dovodi do eskalacije tog destruktivnog ponašanja. Ukratko, Modul Memorije je tamo gdje je i svijet 30 godina kasnije, a kao metaforu spomenut ću ovogodišnji poster gdje je fotka sa razrušenog Trga heroja samo detalj destrukcije epskih dimenzija kojoj svjedočimo u Gazi.
Koliko ste zadovoljni proteklim Modulom memorije?
Veoma. Modul Memorije je zaista autentičan program koji iz godine u godinu postaje prepoznatljiv po izuzetno kvalitetnim izložbama, filmovima, predstavama... Najvažnije od svega, veliki broj tih izuzetnih programa su poziv na suosjećanje, na dijalog, na razumijevanje i akciju protiv destruktivnosti. To se osjetilo i na izložbi Danila Krstanovića o Sarajevu, gradu ljubavi i stradanja, 'Ponižavanju ljepote' Vladimira Kolopića i Salke Šarića, filmovima iz Gaze, predstavi Hane Rastoder ili Kym Vercoe, izložbi 'Raspoznavanje tišine' i 'Rođeni slobodni' Ilvy Njiokiktjien iz Južne Afrike, izložbi 'Monumental', gdje smo vidjeli fotke Notrdama Tomasa van Houtryvea i Jerusalemskoj kupoli Zijaha Gafića, u knjizi 'Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom'…
Koliku moć ima, zapravo, umjetnost u tome?
Divno je to koliko umjetnost ima tu uzvišenu moć da i u potpunom užasu i destrukciji izvuče najljepše iz čovjeka, da podsjeti na snagu i izdržljivost čovjeka, na povezanost među ljudima, podsjećajući da je ljudskost ono što nas čini bliskim jednim drugim.
Kako teku pripreme za MESS koji nam slijedi?
Pripreme za MESS teku uobičajeno. Do sada smo objavili samo odluku selektorice o predstavama izabranim iz BiH, a još čekamo odluku o finalnom programu Festivala. To najčešće zavisi od budžeta, tako da nerijetko paralelno s aktivnostima na pronalasku dodatnih neophodnih sredstava vodimo pregovore sa trupama. Vjerujemo da ćemo do sredine narednog mjeseca imati finalni program, kao i ostale materijale. Želja nam je napraviti podjednako dobar Festival kao prošle godine i znamo da ćemo imati opet imena koja nisu nepoznata našoj publici. Generalno pored Festivala MESS i programa za djecu i omladinu, nastavit ćemo i sa programom 'Dramadžiluk' koji smo pokrenuli prošle godine, a koji je važan kada je u pitanju promocija dramskog teksta.“
Sarajevo je jedna od najljepših riječi
Prije nekoliko godina kazali ste da ideja Sarajeva nije nešto oko čega postoji konsenzus i to je ključni problem. "Svako ima svoju ideju Sarajeva, a te ideje su nekad i dijametralne". Kako izgleda Sarajevo danas? Gdje nam je glavni grad?
Ništa se nije promijenilo od prošli put. Kako kaže ona pjesma, 'Sarajevo će biti, sve drugo će proći'. Ono što ja vidim kao grad su ljudi, tako da znam da se u tektonici grada mora izmijeniti nešto kada iz njega na drugi svijet odu ljudi poput Abdulaha Sidrana, Dževada Karahasana ili Tvrtka Kulenovića. S druge strane, ne treba sumnjati da je sarajevsko porodilište mjesto gdje suštinski izvire grad Sarajevo. Vjerujem da na tom mjestu sada, ili jučer, ili sutra, dok se mi zamaramo neminovnošću naših svakodnevnica i mrcvarenjem ljudi od političara koji nas plaše ratovima prikrivajući vlastitu ogrezlost u kriminalu, rađaju se ljudi koji će biti bolji i od naših najboljih. Kao što znam da se naši najbolji raduju toj slici da će poslije nas doći oni koji će biti puno bolji od nas.
Sarajevo je, htjeli priznati ili ne, jedna od najljepših riječi u našem jeziku. Mnogi to shvate tek kada odu iz njega. Onda kao u pjesmi Herberta Zbigniewa 'Izvještaj iz opkoljenog grada' u sebi nose grad, opkoljen sa svih strana, putevima svog izgnanstva… Baš kao što i danas to mnogi čine nakon odlaska u Njemačku ili negdje drugdje... Teško je Sarajevo nositi tako daleko, pa se nekad vrijedi i pretrpjeti na onim stvarima koje nas ovdje nerviraju.
Trebamo li mijenjati, ne projekt Modul Memorije, nego bukvalno modul memorije u našim glavama da bi nam bilo bolje?
Mislim da je važno mijenjati sebe i nastojati da smo svaki dan, makar malo bolji kao ljudi. Naša sjećanja su neminovnost i ono što je naša prošlost neće nestati ako zabijemo glavu u pijesak kao što mnogi čine. I nije ovdje problem naše okrenutosti u prošlost koliko jedna beskonačno duga neizvjesna sadašnjost. To što se dogodilo 90-ih kao i razlozi zbog kojih se to dogodilo nisu ništa drugačiji od onog što je bilo 26., na primjer, augusta 1939. godine, čak prije toga ili, nažalost, danas. Sjećanja nisu neminovno bolna ako nam pomažu da budemo bolji kao ljudi, a nije loše ni imati na umu da je moguće da u komšiluku još čuče brojne psihopate koje bi rado još jednom pokušale poniziti vlastitu ljudskost do mjere da bi otimačinom stvarale vlastitu prokletu budućnost. Dok ima ovih koji veličaju ratne zločince i ovih koji, ne da negiraju, već koji slave genocid i zločince, teško je praviti se toliko nezainteresiran za budućnost. Prošlost je tu manji problem.
Kako gledate na hiperprodukciju, instant-rješenja... u umjetnosti?
Ne prepoznajem hiperprodukciju niti instant-rješenja u umjetnosti. To su mi pojmovi koji više odgovaraju nekim drugim segmentima društva. Umjetnost je društveni segment na koji imamo puno razloga da budemo ponosni. Bilo da govorimo o teatru, književnosti ili filmu…Bilo bi divno da je naš problem hiperprodukcija.
Imate li finansijsku podršku Kantona Sarajevo, kao kantonalna institucija, države...?
Da, kao kantonalna javna ustanova naš rad primarno ovisi o tom finansiranju. Zajedno nastojimo s našim resornim ministrom da u okviru postojećih mogućnosti izvučemo maksimum. Festival MESS i dalje čuva status koji je imao kroz svoju cijelu historiju i to ne bi bilo moguće bez podrške koju imamo od našeg osnivača. Što se tiče Federacije i države, nastojimo tu situaciju učiniti boljom. Nedavno smo imali sastanak sa federalnom ministricom Vlaisavljević (Sanja, op. a) i siguran sam da je ona svjesna važnosti Festivala MESS, kao i potrebe da uloga Federacije u finasiranju našeg festivala bude veća. Isto se i odnosi i na Ministarstvo civilnih poslova.
Ipak, činjenica da nemamo ministarstvo kulture na državnom nivou koje bi raspoređivalo sredstva po profesionalnim, a ne etnopartijskim pravilima, pokazatelj je dubinskog problema koji je je u svojoj suštinski politički problem.
