Jelisaveta Seka Sablić, legenda regionalnog glumišta, iako ima 82 godine ni ne pomišlja na povlačenje. Genijalna glumica, koja je ostvarila niz nezaboravnih uloga i dan-danas zrači zaraznom i pozitivnom energijom te jednostavnošću, koja je svojstvena velikim ljudima.
Seka je u intervjuu za Raport iz Beograda govorila o svome poslu, porodici, današnjoj Srbiji, narodnim poslovicama...
“Dobro je. Radim još uvijek. Igram predstave”, rekla nam je na početku intervju.
Ovdje je sve od danas za sutra
Šta je tajna Vaše istrajnosti i neuništive energije?
“Ako stigneš dotle, ako si u zanatu, i ako si uspješan, ali u pravom smislu te riječi, ti se s lakoćom i radošću baviš tim poslom… Ne ostaje puno ponuda tokom dana kako ćeš na jedan dobar način provesti vrijeme. Provodiš vrijeme sa svojim unucima ako si potreban, često i nisi potreban. Jer djeca rastu i baš su crkli da s tobom provode vrijeme. Tako da imaš sve manje prijatelja, mnogih i nema. Posao ti je najsigurnija luka, ako si je obezbijedio, ako si zdrav i fizički i mentalno. Igrala sam prije nekoliko večeri predstavu koja je stalno na repertoaru “Vrat od stakla”, igraju divni glumci. To se drži već ne znam koliko godina, i to me čini radosnom i sretnom.”
Imate li ponuda za film?
“Ima. Moram da kažem da sam i snizila sve svoje kriterije, a treba da snimam nešto neku budalaštinu, kako bi se reklo u pozitivnom smislu, u januaru. Prihvatila sam to. Ali dok god ne kreneš i ne završiš ne zna se šta će biti, jer ovdje je sve od danas za sutra.”
Smijeh nam je sada prijeko potreban.
“Slažem se sa time, vidim to i u ovoj predstavi... To je zapravo dramska predstava, ali publika vidi se, vapi za humorom. Tako da glumci pronalaze momente i daju im ono što treba. Možda bi trebalo malo više da slušaju i da se uozbilje, jer nisu baš vremena za smijeh.
Da li mlađe generacije prepoznaju ono što ste Vi i Vaša generacija uradili?
“Ne znam. Možda ne, možda i ne treba. Neka idu svojim putem, neka prave svoje vrijeme. Svi imaju svoje vrijeme. Moj sin je reditelj, pa vidim da nije nešto crk’o da gleda unazad. On gleda svoja posla.”
Postoje li neke Vaše konekcije sa Sarajevom, Bosnom i Hercegovinom danas?
"Ne postoje, niko mi se ne javlja. Nekad sam imala tamo i prijatelje. Mustafu Nadarevića, pa sam imala Zorana Bečića…, pa je bilo puno tih ljudi tamo i vrlo sam voljela Sarajevo i radovala se... Uvijek sam se radovala Sarajevu. Tada je Atelje 212 mnogo gostovao u Sarajevu, i posebno smo se radovali kad idemo u Sarajevo. Pri tome su tamo stvarno stvarane velike umjetničke zvijezde. Bosna ima autentičnost i uopće nemaju problem da budu autentični i ne izmišljaju bjesne gliste”.
Totalni mrak
Kako je živjeti u današnjoj u Srbiji?
“U mraku, mrak totalni. Meni je dobro, hvala Bogu, još bi samo falilo da se mučim sa te strane. Ali vidite šta se dešava, kao da nema izlaza. Svi se tješimo da je u cijelom svijetu tako, ali nije baš tako. Kako smo sijali tako sad žanjemo.”
Sve su te narodne poslovice su istinite.
“Apsolutno. Najedanput ispliva poslovica, zvuči ti banalno, a najedanput kažete - Vidi, vidi kako ovo radi.”
Onda moramo reći – poslije kiše uvijek dolazi sunce.
“E, pa neke ne funkcionišu. Jednom mora naravno, ali za čijeg života.”
