Bruno Langer, frontmen legendarne grupe "Atomsko sklonište" iz Pule, proslavio je 75. rođendan, ali i dan danas "praši" kao u najbolja vremena.
Neuništivi "Atomci" krstare po cijelom regionu.
Langer je rođendan proslavio nakon jednog od sjajnih koncerta, kada je i govorio za Raport.
"Hvala vam na čestitkama", odgovorio je Langer na čestitke, mada je intervju krenuo u smjeru koji i nije baš slavljenički.
Rokenrol ne odgovara bjelosvjetskim kuharima
Radite punom parom...
Da, bili smo u Mostaru, na Blues festival, pa smo bili na Klisu i idemo na Murter... Putuje se. Dobro je.
Često svirate u Bosni i Hercegovini. Vi ste nam jedan od znakova da rokenrol i dalje živi, da ga aktuelni muzički trendovi nisu pregazili...
Nisu ga pregazili. Rokenrol nije toliko ni zastupljen, ali još je tu, živ je...
Ali, ko zna kamo ide sve to. Bojim se da je u ovom planetranom ludilu, gdje nas pretvaraju u ovce, plan da se makne roknerol, jer on nosi poruku i to ne odgovara bjelosvjetskim kuharima naše sudbine.
S velikom brigom gledam u budućnost
"Atomsko sklonište" je 70 i 80-ih pjevalo: "Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija, na kojoj će se izvršiti velika posljednja racija...". Niste valjda tada nešto naslutili?
Sa velikom zabrinutošću gledam u budućnost. Maloprije mi je unuk čestitao rođendan, ima 18 godina. Imam unuke i razmišljam o njima. Ja sam tu negdje u vrijeme kad sunce krene da zalazi u šest popodne.
U tom smislu razmišljam i mislim da je sva nevolja u tome je što je to trebalo davno zaustaviti, tako i naučnici kažu, i te klimatske promjene i sve to je trebalo zaustaviti još 70-ih godina.
Upozoravali su, tada ih niko nije slušao...
Kako to mislite?
Zasigurno nije dobro, jer Drugi svjetski rat je završio kao nuklearni i nigdje to nisam ni pročitao, ni vidio, to se sve nekako gura u stranu.
A završio je kao nuklearni, bačene su dvije bombe. Prema tome, treći ne može drugo biti. Odmah se kreće sa teškom artiljerijom i ništa neće od ovoga svijeta ostati.
Ovo nije vrijeme poruke nego poslušnosti
To bi bilo strašno...
Ja sam zgrožen, spadam u generaciju rokera iz prošlog stoljeća... U maju je bilo 60 godina kako sam se prvi put popeo na binu, ne sviram od jučer.
Moja generacija iz prošlog stoljeća, ona rokerska...To je bio bum - "Vodimo ljubav, a ne rat".... Antiratni protesti, a sada svi šute... Ne mogu vjerovati...
Zašto je to, prema Vašem mišljenju, tako?
Mislim da je to ta agenda koja je završena i da ljudi uopće ne razmišljaju o tome. Ljudi su ubijeni u pojam i onda nema bunta i nema ničega. Studenti su bili opjevani u mojoj pjesmi "Johny".
Sad vidim da se bune kada u studetskoj menzi nađu gusjenicu u salati, a ne bi trebali jer to onda znači da salata nije tretirana pesticidima.
Znači, bunt je nestao?
Nema bunta, nestao je bunt i to je globalna pojava. To me podsjeća na ono u Drugom svjetskom ratu kada su dva njemčka vojnika sa puškom na ramenu odveli njih 500 ili 1.000 na strijeljanje.
Oni idu kao ovce i ovi ih pobiju. Umjesto da su skočili na njih, dvojica ili trojica bi poginula, ali ostali bi se spasili zlikovaca. Otprilike, da slikovito objasnim, to je previše u naravi čovjeka.
Žalosno. Moja generacija je imala i taj bunt i rokenrol uvijek nosi poruku, ali ovo je 21. vijek koji nije vrijeme poruke nego poslušnosti.
