Serija o mafijašu Tonyju Sopranu i poteškoćama s kojima se suočava pokušavajući balansirati porodični život s vođenjem kriminalne organizacije oduševila je svojom originalnošću pojavivši se na prijelazu stoljeća. Hvaljena i od kritike, ova finansijski najuspješnija serija kabelske televizije u cijeloj televizijskoj historiji i danas ima brojne poklonike među mladim Amerikancima, no oni je ne gledaju očima publike s kraja 1990-ih i početka 2000-ih.
Jedan od najpoznatijih proizvoda američke popularne kulture dvijehiljaditih bio je predmet parodija, kontroverzi i analiza, a našao je svoje mjesto i u mnogim komercijalnim proizvodima. Dvadesetak godina kasnije 'Obitelj Soprano' česta je tema društvenih mreža, no nova publika serije, mladi Amerikanci, vide je nešto drugačije – kao pripovijest o svojoj zemlji i njenom konačnom padu.
Prikaz savremene Amerike kao neumoljivo banalne i šuplje, piše The New York Times, očito je srž trenutnog interesa za nju i podudara se s razdobljem krize u gotovo svim važnijim institucijama u američkom životu. 'Obitelj Soprano' dosljedno je usredotočena na duhovni i moralni vakuum u središtu te zemlje i čudnovato nagovještava nadolazeće nevolje: epidemiju opioida, krizu meritokracije, tinejdžersku depresiju i samoubistva te sukobljavanja o značenju američke historije.
Čak i prelet patki koje su se nastanile u Tonyjevu bazenu, kažu u TNYT-u, sada, u doba neviđene degradacije i uništavanja okoliša, iščitava se drugačije.
Taj osjećaj propasti bio je prisutan od samih početaka serije i prve seanse Tonyja kod dr. Melfi, kojoj pokušava objasniti zašto misli da ima napade panike i zašto pati od stresa. Tog jutra, kad se razbolio, kaže Tony, razmišljao je o tome kako je dobro u neke stvari krenuti od temelja. Svjestan da je došao kad je za to već bilo prekasno, Tony pripovijeda da ga u posljednje vrijeme prati osjećaj da je ušao u igru na samom kraju i da je ono najbolje prošlo. Melfi mu odgovara da se mnogi Amerikanci tako osjećaju, a Tony nastavlja govoriti da razmišlja o svom ocu koji nikad nije dosegnuo njegove visine, ali mu je u mnogočemu drugom bilo puno bolje.
'Imao je svoje ljude, oni su imali svoje standarde, imali su svoj ponos. A što danas imamo?' pita se Tony.
Kad je serija nakon šest sezona završila slavnim 'nestankom slike' u Holsten'su, dok su Tony, Carmela i A.J. čekali da Meadow bočno parkira automobil, neki su kritičari njezinog autora Davida Chasea proglasili 'Bogom osvete' koji je kaznio svoje gledatelje zbog moralnih prijestupa.
Emily Nussbaum seriju je protumačila kao dijalog između Chasea i gledatelja, saradnju u kojoj odgovor gledatelja pruža ključnu petlju povratnih informacija. Kako ona to primjećuje u časopisu New York, Chase je gledao svoje gledatelje kako postaju sve podliji u spremnosti da stanu na stranu Tonyja, a koji sve više zaslužuje osudu. 'Nije mu se uvijek svidjelo to što je vidio, stoga nas je s prijezirom odbacio, lišavajući likove njihova šarma, sve dok nam u zadnjem kadru nije zalupio vrata', kaže Nussbaum.
Možda Chase u ono vrijeme i jest zalupio vrata svojim gledateljima, kažu u TNYT-u, no tada je to bilo 28 miliona sretnih Amerikanaca koji su imali pretplatu na HBO i vjerovatno TiVo (digitalni videorekorder). Bili su ista viša srednja klasa koja se brinula o svojim interesima, a kojoj se obitelj Soprano željela približiti, i koja ih je zbog vlastite zabave pustila nadohvat ruke – ljudi poput terapeutkinje, dr. Melfi, Elliota Kupferberga ili dr. Cusamana, koji je bio Sopranov susjed. Ti su likovi bili surogati publike, a Chase ih je očito već zbog nepoštovanja smatrao kršiteljima zakona.
Međutim novi se gledatelji ne poistovjećuju s tim likovima, već u njima vide svoje roditelje ili roditelje nekog svog bogatog prijatelja, kojima su ukrali podatke za prijavu na HBO. Mlađi gledatelji ne moraju se bojati Chaseova gnjeva, jer očito ne cilja na njih. Pored toga, seriju mogu neprekidno, satima gledati, što vidljivima čini podtekst i teme, a možda im je sve to omogućilo jasnije praćenje kakvo nije bilo moguće kad se emitirala na kablovskoj televiziji. Možda je sada jasnije, piše TNYT, vidjeti na koga ili što je Chase bio ljut.
Ljudi koji su gledali seriju nekoliko puta nerijetko kažu da su otkrivali njezine nove čari u različitim razdobljima života, a puna je i irelevantnih detalja koji postoje samo da bi je obogatili. Postoje i snovi i lajtmotivi, ali i misteriji koji se provlače kroz svih šest sezona, a jedan takav nas je i na samom kraju ostavio s neodgovorenim pitanjem je li čovjek u jakni Members Only ubio Tonyja ili je on nastavio živjeti sa svojom stalnom paranojom i na oprezu.
No možda je osvrćući se na 'Obitelj Soprano' nakon svih ovih godina najveći misterij od svih, piše TNYT, to što je Chase vidio sredinom 90-ih – u razdoblju u kojem je glavni geopolitički neprijatelj SAD bila Srbija, kada su školske uniforme bile vijesti s naslovnice, a 'Macarena' na vrhu glazbenih ljestvica – što ga je natjeralo da kreira seriju koja je bila toliko pesimistična u pogledu SAD.
'Nisam osjećao da su to bila dobra vremena. Osjećao sam da stvari idu nizbrdo. Nije tada bilo ničeg osim sranja, u svakom smislu. Počeo sam osjećati da su se predviđanja ljudi o zaglupljivanju društva dogodila i da su se događala, i počeo sam primjećivati da sve postaje nakinđureno i jeftino', rekao je za TNYT danas 76-godišnji Chase, prisjetivši se rečenice iz predstave 'Cijena' koju je 1967. godine napisao Arthur Miller.
'Kad bi zatvorili trgovine na šest mjeseci, u ovoj bi se zemlji od obale do obale redovito događali masakri', rečenica je iz predstave premijerno odigrane 1968. na Broadwayu.
'I to sam osjećao tih dana, da je sve bilo na prodaju – a radilo se o distrakciji i sve to nije izgledalo ozbiljno. Činilo se glupo, a vodilo je ravno u krah', kaže Chase.
Svi danas moramo živjeti na ovaj način, kažu u TNYT-u, u krajoliku uništenom sve besmislenijim i snažnijim tokovima kapitala. Chase otkriva da za njega prava komična nit vodilja serije nije bilo pitanje 'šta ako mafijaš ide na psihoterapiju'. Za njega je, kaže, komični pokretač serije bilo pitanje 'šta ako stvari postanu toliko sebične i narcisoidne u Americi da čak ni bande to ne mogu podnijeti'.
'U tome je bila cijela stvar. Amerika je bila toliko izvan tračnica da sve što je mafija učinila nije ništa u usporedbi s onim što se događalo oko njih', objasnio je svoje viđenje Amerike 90-ih Chase.
