Angela Merkel je došla u Washington s porukom Bidenu da Njemačka (a to znači EU) ne želi novi Hladni rat i neće prestati trgovati niti na bilo koji način ograničiti svoje odnose s Kinom, piše Telegram.hr.
To je interes njemačke industrije, a što je interes njemačke industrije prije ili kasnije postane politika Evropske unije. Taj je stav dijelila Francuska i tu se vjerovatno diskvalificirala iz novog američkog Indo-pacifičkog pakta.
Velika gala zabava organizirana je u Washingtonu u čast 240. godišnjice strateški važne bitke u zaljevu Chesapeake. Francuska ratna mornarica potukla je tamo britansku i omogućila Georgeu Washingtonu i markizu Lafayetteu da osvoje Yorktown: glavni britanski zapovjednik u Americi, lord Cornwallis, bio je među zarobljenim vojnicima.
Padom Yorktowna – i prethodnom francuskom pobjedom nad Britancima – završio je Američki revolucionarni rat, a trinaest ujedinjenih kolonija, sad “sjedinjenih država”, osiguralo je nezavisnost. Drugim riječima, bez Francuske možda ne bi bilo Amerike. Ovdašnji političari s razlogom o Francuskoj govore kao o američkoj “prvoj saveznici”.
Povlačenje ambasadora je presedan
No, velika gala zabava u Washingtonu, u organizaciji francuske ambasade, nije održana. Bijesni francuski predsjednik Emmanuel Macron ne samo da je otkazao proslavu francusko-američkog savezništva, nego je povukao ambasadora iz Sjedinjenih Država. Takvo nešto nije se dogodilo nikad u dugoj francusko-američkoj historiji.
Odnosi Pariza i Washingtona gori su nego u najgorim danima – a zadnji najgori trenutak bio je 2003. godine, kad je francuski predsjednik Jacques Chirac predvodio opoziciju ratu Georgea W. Busha u Iraku.
Stari saveznici našli su se u delikatnoj situaciji: jedna strana dogovarala se drugoj iza leđa, u tajnosti varala s trećom, i tako mjesecima, dok sve nije javno objavljeno: Emmanuel Macron mogao je s televizije čuti da su mu Amerikanci i Australci nabili rogove. Muž zadnji sazna.
Dan prije zakazane francuske gala večere, predsjednik Joe Biden objavio je novo strateško i vojno savezništvo između Amerike, Australije i Ujedinjenog Kraljevstva usmjereno na obuzdavanje sve agresivnijeg kineskog utjecaja u Indo-pacifičkoj regiji. Kao dio tog savezništva, Amerika će Australiji transferirati tehnologiju za izgradnju dvanaest podmornica na nuklearni pogon.
Francuska nije pozvana u novi pakt
Ovo je dosad najozbiljniji korak u predugo očekivanoj američkoj preorijentaciji s Atlantika i Bliskog istoka na Pacifik, odnosno širu regiju koju smo u međuvremenu počeli zvati Indo-Pacifik. Problem nije u strategiji, problem je u tome što je Australija imala ugovor da će kupiti francuske podmornice. Još gore od toga, Francuska u Indo-Pacifiku ima ne samo interese, nego i prekomorske teritorije, od Réuniona preko Nove Kaledonije do Francuske Polinezije.
Na tom području živi čak milion i pol Francuza, a raspoređeno je oko osam hiljada francuskih vojnika. No, Francuska nije pozvana da se pridruži novom strateškom savezništvu svojih inače saveznica iz NATO-a. Dogovor je sklopljen bez znanja Francuske. Pariz je bijesan zbog gubitka vojne narudžbe – ali još više zbog udarca francuskom osjećaju važnosti.
Rusija više nije supersila
Američko-francusko savezništvo palo je žrtvom porođajnih muka nove američke globalne strategije. Još od pada komunizma, Amerika je pokušavala preorijentirati svoju pažnju sa svojih tradicionalnih interesa – Evrope i Bliskog istoka – na sve važniju dalekoistočnu regiju. Svi dugoročni trendovi ukazivali su u tom smjeru: arhineprijatelja Sovjetski Savez zamijenila je Rusija, čija je granica uticaja pomaknuta iz Berlina nekoliko stotina kilometara istočnije.
Amerika je zato mogla računati da je Evropa ipak sigurna od invazije ruskih tenkova. Bilo je jasno da Rusija – iako bi to htjela – nikad neće postati glavni američki rival, među ostalima i zato što je riječ o državi s ekonomijom veličine jedne Španije.
Amerika je podigla najvećeg konkurenta
No, na istoku je, dobrim dijelom američkom zaslugom, stasala nova ekonomska supersila Kina. Interesi Amerike i Kine bili su na prelazu stoljeća vrlo podudarni: biznis, biznis i još više biznisa. Neoliberalni kapitalizam našao je zajednički jezik s kineskim državnim kapitalizmom, pa je Amerika osigurala da Kina uđe u Svjetsku trgovinsku organizaciju, što je proces globalizacije dovelo na vrhunac.
Kina je u to vrijeme vodila vrlo defanzivnu vanjsku politiku. Glavna vodilja bilo je “načelo nemiješanja”, odnosno ideja da svaka država ima pravo raditi što hoće unutar svojih granica; bio je to odraz onoga što je Kina htjela za sebe. Problemi s Tajvanom, Tibetom, Hong Kongom, Ujgurima – sve su to bile neuralgične tačke oko kojih Peking nije htio nikakvo strano guranje nosa; zauzvrat, Kina se nije petljala u tuđe poslove, od čega su naravno najviše profitirali diktatori i silnici. U skladu s politikom nemiješanja, Kina je prestala financirati neomaoističke pobunjenike u raznim državama.
Pred Kinom je nekoliko prepreka
S ekonomskim bumom došle su i veće međunarodne ambicije. To se pogotovo zaoštrilo s dolaskom na vlast Xi Jinpinga, koji je zaustavio proces liberalizacije kineskog društva, skrenuo u nacionalizam i počeo vladati autoritarno (ili barem autoritarnije od prethodnika, koji su se redom povlačili s vlasti nakon deset godina; Xi planira ostati zauvijek). Kineska vanjska politika postala je sve agresivnija, pogotovo u Južnom kineskom moru.
Kina ima veliku prepreku koja je ometa u ambiciji da postane prava velesila: nema neometani izlaz na okean. Između kineske obale i Tihog ili Indijskog oceana nalazi se niz drugih država, ne nužno kineskih saveznika. To bi u zategnutim okolnostima Kinu činilo ranjivom na moguću morsku blokadu – vojnu ili ekonomsku. Osim toga, Kina na svojim granicama ima četiri nuklearne sile: Rusiju, Indiju, Pakistan i Sjevernu Koreju, od čega su posljednje dvije inherentno nestabilne države. Kinesko okruženje daleko je od onoga što bi aspirativna svjetska velesila poželjela.
Kombinacijom kreativne građevine i nevjerovatne drskosti, Kina pokušava popraviti jednu ovih slabosti: kontrolu nad morem. Umjetni otoci koje Peking nasipa na otvorenom moru i potom pokušava proširiti svoje teritorijalne vode na akvatorij oko tih sprudova nisu zakoniti po međunarodnom pravu i zapravo su otimačina mora koje Kini ne pripada. Ta agresivna politika samo je pogoršala strahove okolnih zemalja i uvjerila ih da dugoročne kineske namjere nisu dobrosusjedske.
Neprijateljski raspoloženo susjedstvo
Kina ima tešku historiju s nizom svojih susjeda. S Indijom, Rusijom (tada SSSR-om) i Južnom Korejom ratovala je još u prošlom vijeku. Tajvan, čija je državnost rezultat Kineskog građanskog rata, već je davno krenuo svojim smjerom i počeo se pretvarati u naciju. Vijetnam, Filipini, Malezija gaje dugogodišnje strahove od ambicija puno većeg susjeda.
Niz tih zemalja ima bliske odnose sa Sjedinjenim Državama – neke su američki saveznici, ili se Amerika barem obvezala da će ih štititi, poput Južne Koreje, Japana i Tajvana. Država koja jako inzistira na svom savezništvu s Amerikancima je – ironično – Vijetnam, poprište predzadnjeg američkog izgubljenog rata. Vijetnam je izravno pogođen kineskim makinacijama u Južnom kineskom moru, ali ima višestoljetno loše odnose i strah od Kine.
Amerika teško mijenja fokus
Ugrubo, rast Kine dogodio se u vrijeme nestanka sovjetske/ruske prijetnje Evropi, sve manje važnosti nafte u globalnoj ekonomiji, izraelsko-arapskog savezništva protiv Irana i kraja tzv. rata protiv terora. Sve to daje Americi odrješenije ruke da svoj fokus pomakne s Bliskog istoka i Evrope na izazovniju regiju Indo-Pacifika.
No, to je trebalo početi još u vrijeme Billa Clintona, ali nikako da se dogodi. U njegovo doba Amerika se nije bavila Dalekim istokom, nego Izraelom i Palestincima, Afrikom i Balkanom; pod Georgeom W. Bushem Indo-Pacifik potpuno je ispao iz fokusa jer je glavni neprijatelj postao islamistički fundamentalizam.
Barack Obama bio je treći predsjednik koji je obećavao “pivot to Asia”, ali je i njega strefilo Arapsko proljeće, Libija, Sirija, ISIS. Donald Trump naravno nije poduzeo ništa korisno: zaoštrio je odnose s Kinom bez ikakva učinka, i pritom pustio da Filipini sklope neku vrstu savezništva s Pekingom.
Trump je američke interese u Indo-Pacifiku temeljito unazadio kad je jednostrano istupio iz dogovorenog Transpacifičkog partnerstva. Iako je to bio trgovinski sporazum dvanaest zemalja Sjeverne i Južne Amerike, Okeanije i Azije, u osnovi je bila riječ o tješnjem ekonomskom i sigurnosnom povezivanju država koje strahuju od Kine. Amerika je trebala biti zaglavni kamen tog sporazuma, ali ga je Trump bacio u smeće.
Zbog čega je Francuska izvisila?
Joe Biden također je obećao preorijentaciju na Aziju, ali je on prvi koji je nešto i ostvario. Ne ulazeći u to je li potpuno povlačenje iz Afganistana bilo pametno za američke interese, taj potez nesumnjivo je dio odrješivanja sidara u drugim dijelovima svijeta, kako bi se Amerika fokusirala na prijetnju što sve otvorenije dolazi iz Kine. Biden je za svog boravka u Evropi na summitu NATO-a zatražio da odbrambeni savez s Atlantika službeno prizna opasnost koju predstavlja Peking.
To je dobio, ali je Angela Merkel par sedmica kasnije došla u Washington s porukom Bidenu da Njemačka (a to znači EU) ne želi novi Hladni rat i neće prestati trgovati niti na bilo koji način ograničiti svoje odnose s Kinom. To je interes njemačke industrije, a što je interes njemačke industrije prije ili kasnije postane politika Evropske unije. Taj je stav dijelila Francuska i tu se vjerovatno diskvalificirala iz novog američkog Indo-pacifičkog pakta.
Vjerovatno neće biti početi novi Hladni rat, ali…
Kina u međuvremenu nije samo nastavila vojno-građevinske operacije u Južnom moru, otvorila svoju prvu prekomorsku pomorsku bazu u Džibutiju, nego je pod svoju kontrolu stavila Hong Kong, grad koji su izgradili Britanci, koji nikad nije bio dio Kine i koji je trebao biti autonoman po sporazumu koji je Kina potpisala. Napetost se pojačala oko iduće potencijalne kineske žrtve – Tajvana.
Povlačenje iz Afganistana poslalo je loš signal da Amerika lako može okrenuti leđa svojim saveznicima, pa su mnogi zaključili da je Tajvanu odzvonilo. Stvari su tako loše da je čak i japanska vlada objavila da će braniti Tajvan ako ga Kina pokuša osvojiti; Japan je dosad uvijek držao da je pitanje Tajvana politički preosjetljivo pa nikad nije o njemu rekao ni riječ, kamoli obećao vojnu pomoć.
U takvim okolnostima, američki pakt s Australijom snažan je potez koji Kini signalizira da je Amerika odlučna braniti svoje saveznike, ali – još važnije – da se “pivot to Asia” konačno dogodio.
Francusko savezništvo s Amerikom preživjet će ovu krizu. Teže će biti pomiriti novi američki pristup Kini s francusko-njemačkom željom da nastavi business-as-usual bez obzira na to kako se Kina ponaša prema susjedima ili svijetu (ni dan danas ne znamo kako je nastao koronavirus jer Kina odbija dati Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji pristup laboratorijima i dokumentima). Američko-kinesko rivalstvo vjerovatno neće biti novi Hladni rat, ali će biti interesantno vidjeti Ameriku u potpuno drukčijoj ulozi u potpuno drugom dijelu svijeta. Naravno, osim ako neko u Evropi ili na Bliskom istoku ne pomrsi i Bidenove planove, piše Telegram.hr.
