Nikoga ne osuđujem. Ni od kog ne tražim ništa osim odgovora na pitanja. Samo želim znati ko sam. Imam li možda brata, sestru, oboje… Imam li u Sarajevu, Bosni i Hercegovini porodicu koja ni ne zna da postojim, počinje voju priču Maja Tomić Milosavljević koja je kao beba od samo nekoliko dana ostavljena u kartonskoj kutiji ispred dječjeg vrtića “Boško Buha” u središtu Sarajeva.
Bilo je to pred kraj ljeta. Još u iščekivanju U ranim jutarnjim satima 17. augusta 1982. u dvorištu sarajevskog dječjeg vrtića, koji je tada nosio naziv “Boško Buha”, čuo se plač djeteta. Beba od samo nekoliko dana položena u kartonsku kutiju dozivala je u pomoć. Tražila je mamu. Njezin plač privukao je jednu ženu koja se nalazila u blizini.
Vidjevši da je u kutiji živo dijete, žene je pozvala policiju koja je već od plača iznemoglu djevojčicu odvezla u bolnicu Jezero. U bolnici je ostala nekoliko dana. Već prvim pregledom utvrđeno je da je riječ o zdravoj djevojčici koja je najvjerojatnije rođena desetak dana ranije. Maji je tako za datum rođenja upisan 7. augusta 1982. godine.
“Cijeli svoj život rođendan slavim na taj datum, koji su odredili ljekari u bolnici”, kaže Maja za Večernji list BiH.
Od njene životne priče zastaje dah. Do svoje 26. godine Maja je živjela u uvjerenju kako su Sofija i Miloš Tomić njezini biološki roditelji. Prije gotovo trinaest godina Majin otac Miloš umire prirodnom smrću, a za Maju počinje razdoblje traganja za biološkim roditeljima.
Naime, nekoliko dana nakon očeve smrti Maja je boravila u njegovoj vikendici kako bi pospremila stvari i složila papire.
“Sasvim slučajno zavukla sam ruku u jedan fascikl i izvukla papir koji me je šokirao. Bilo je to rješenje o potpunom usvajanju koje je izdao Centar za socijalnu skrb Sarajevo”, navodi Maja.
Papir je držala u ruci, pročitala ga jednom. Pa u nevjerici još jednom. Potom je zovnula supruga da ga i on pročita. Istina je. “Prema ovom papiru, ti si usvojena”, potvrdio joj je suprug i sam u nevjerici. Nastavili su tragati dalje po papirima, neće li pronaći još neki dokaz o Majinu porijeklu.
“Pronašli smo samo otpust iz doma, rješenje o potpunom usvajanjui, zamislite, snimak mojih kukova”, smije se ova hrabra žena koja je po otpustu iz bolnice bila smještena u Dječji dom “Ljubica Ivezić”.
Prema dostupnoj dokumentaciji, u domu je Maja boravila nepunih godinu dana te su je 5. jula 1983. usvojili Sofija i Miloš, sarajevski bračni par koji nije mogao imati vlastitu djecu. Dobila je njihovo prezime Tomić, a ime Maja. U knjizi rođenih, uz njezin matični broj, stoji ime Miloša i Sofije te nema nikakvih tragova o biološkim roditeljima. Sofija je umrla 1989. Maja i Miloš ostali su živjeti u Sarajevu, gdje su preživjeli rat, te 1996. odlaze u Srbiju, u Beograd.
Ondje je završila školu, udala se i danas ima supruga Milana i sina Igora. Udajom je uzela i muževo prezime, tako da se preziva Tomić Milosavljević. U nadi da će odgovore na pitanja koja je muče dobiti u rodnom gradu, Maja je već nekoliko puta odlazila u Sarajevo. Kucala je na brojna vrata, ispričala je za Večernji list BiH. O njenoj priči snimljena je emisija, a nekad ranije pisale su novine. Sve ovo nije rezultiralo pronalaskom identiteta bebe iz kartonske kutije. Bebe koju je lako prepoznati jer od samog rođenja ima specifičan madež na licu. Madež se nalazi na granici vrata i donje vilice s lijeve strane.
Kako je desetak dana bila u biološkoj porodici, svi koji su bili uz nju morali su znati za taj madež. Nakon emitiranja emisije Maji su se preko društvenih mreža javljale brojne osobe, neki da daju podršku, drugi s nemoralnim ponudama, neki su tvrdili da imaju trag, ali bi se vrlo brzo prestali javljati.
“Prije nekoliko godina javio mi se jedan čovjek čija majka tvrdi da me je ona hranila u bolnici Jezero kad su me smjestili tamo nakon pronalaska ispred spomenutog vrtića. Ta žena mi je rekla kako se tada po bolnici pričalo da sam dijete nekog visokorangiranog političara ili ljekara te da je medicinsko osoblje pridavalo posebnu pažnju brizi o toj bebi za koju je ona uvjerena da sam bila ja. Rekla je i kako su medicinske sestre donosile odjeću i opremu od svoje djece kako bi ta ostavljena beba imala sve”, govori za Večernji list BiH Maja, ističući kako je riječ o pričama za koje ne postoji dokaz, te koja je ovih dana odlučila ponovno progovoriti u nadi da će netko prepoznati priču i pomoći joj da dođe do bioloških roditelja.
Od njih, kaže, ne traži ništa. Želi samo znati razlog. Čak ih ne osuđuje.
“Da bih mogla bilo što reći o tome, trebala bih znati istinu. Trebala bih znati razlog zbog kojeg je majka ostavila dijete. Možda moj otac ni ne zna da postojim”, nastavlja Maja uvjerena da netko u Sarajevu vrlo dobro zna njezino porijeklo. U službene institucije povjerenje je izgubila. Matični broj U Domu Bjelave, koji je nekada nosio naziv “Ljubica Ivezić”, prije 10-ak godina rekli su joj da odustane od traganja.
Tadašnji direktor rekao mi je da ne tragam za biološkim roditeljima, da mi to ne treba, jer sam imala lijep život”, nastavlja Maja.
U Centru za socijalni rad Sarajevo rekli su joj da nemaju nikakve podatke o njezinim biološkim roditeljima. Policajac koji je došao po nju pred vrtić pa je vozio u bolnicu Jezero, a potom opet za nekoliko dana iz bolnice Jezero u Dom “Ljubica Ivezić”, rekao je da je policija svoj dio posla obavila te da je daljnje radnje i istragu o tome koje su žene u tom razdoblju na tom području bile trudne, koja je rodila, a nema djeteta trebao nastaviti voditi Centar za socijalni rad. Službeni izvještaj o istrazi Maja nikad nije dobila. Sve ovo i još mnoštvo nekih činjenica do kojih je došla daje joj sumnju u to da je uistinu dijete nekog ko je u tom vremenu bio utjecajan.
Sam čin usvanjanja ide u prilog tome. Naime, nepunih godinu dana bilo je potrebno da tada četrdesetpetogodišnja Sofija i četrdesetdvogodišnji Miloš postanu potpuni usvojitelji ostavljene djevojčice. Riječ je o situiranim ljudima, koji su imali dobre poslove i glasili za divne osobe.
“To su, uistinu, i bili. Ja bolje roditelje ne mogu poželjeti. Ti ljudi pružili su mi svu ljubav svijeta, porodicu i sve što jednom djetetu treba. Odgojili su me da ne osuđujem, da ne mrzim. Sjećam se jedne situacije kad sam gledala emisiju ‘Sve za ljubav’ u kojoj je kći tragala za majkom. Pronašla ju je i sniman je njihov susret. Kad sam naglas počela osuđivati tu majku, otac mi je rekao da to ne radim, da ne mogu znati njezine razloge zašto je tako postupila”, u dahu priča Maja koja tada nije ni slutila da će za kratko vrijeme i sama trgati za porodicom.
Zanimljiva je i situacija s matičnim brojem. Prvi matični broj Maja dobiva tek po usvajanju, što znači da je godinu dana bila dijete bez ikakvog identiteta. Potom se problem javlja prilikom preseljenja u Srbiju. Čim je došla tamo, Maja je zatražila ličnu iskaznicu. Istu je i dobila na osnovi matičnog broja iz Sarajeva. No, nakon mjesec dana dobila je poziv iz MUP-a u kojem je obaviještena da s njezinim matičnim brojem nešto nije u redu, odnosno da su joj ga promijenili.
“Rekli su da me ne mogu pronaći pod mojim matičnim brojem iz Sarajeva, a već su mi na osnovu njega izdali ličnu. Potom su mi promijenili zadnje tri znamenke u matičnom broju”, kaže Maja. Tvrdi i kako se službena dokumentacija i priče ljudi koji su sudjelovali u svemu tome ne slažu, odnosno da datumi ne odgovaraju. Naime, u izvještaju Centra za socijalni rad stoji da je Maja odvezena na hitnu, svjedoci tvrde u bolnicu Jezero. Potom se u izvještaju navodi da je ljekar procijenio da je u tom trenutku stara 20 dana. Ako je pronađena 17. augusta, a liječnik procijenio da je stara 20 dana, zašto joj je onda kao datum rođenja naveden 7. august, zašto nije 28. juli?
U izvjeptaju Centra za socijalni rad, koje potpisuje direktorica Mirsada Poturković, također se ne navodi da je Maja bila smještena nekoliko dana u bolnicu Jezero, dok svjedoci tvrde da jest.
Da je Maja usvojena, znala je cijela porodica kako sa Sofijine tako i s Miloševe strane, no poštivali su njihovu volju da oni to jednog dana kažu Maji. Taj dan, nažalost, nikad nije došao. Maja svoje roditelje (usvojitelje) zbog toga ne osuđuje niti im zamjera. Čak im je, u jednu ruku, zahvalna jer joj to nisu rekli u nekom životnom razdoblju kad bi možda poduzela neke korake kojima se kasnije ne bi ponosila.
“Drago mi je što sam tu informaciju doznala kad sam već bila formirana osoba. Otac je vjerovatno imao razloge zbog kojih je istinu o svemu tome ponio sa sobom. Da je poživio, vjerovatno bi mi jednom sve rekao”, zaključuje za Večernji list BiH Maja koja se i dalje nada kako će neko ko zna istinu progovoriti i pomoći joj da dobije odgovore na pitanja. Sve koji znaju bilo što što bi moglo pomoći u njezinoj potrazi zamolila je da joj se jave preko društvenih mreža.
