Carolin Emcke poznata je njemačka publicistkinja, novinarka i filozofkinja. Višegodišnja ratna reporterka za Der Spiegel, autorica nekoliko knjiga, dobitnica ugledne Mirovne nagrade njemačkih knjižara, dugogodišnja voditeljica javnih razgovora u kazalištu Schaubühne u Berlinu. Razgovarale smo u Berlinu u Kući kulture svijeta, instituciji koja je producirala i četverodnevnim javnim razgovorima u oktobru predstavila Arhiv bijega, projekt koji je Emcke inicirala i potom realizirala s koautoricom Manuelom Bojadžijev i multidisciplinarnim timom, piše Jutarnji.hr.
Arhiv bijega je videoinstalacija koja se sastoji od 42 intervjua s ljudima koji su izbjegli u Njemačku u razdoblju od 1945. do 2016. Intervjuirani imaju od 19 do 97 godina, dolaze iz 28 zemalja (dvoje ih je iz Bosne i Hercegovine otišlo za rata), a intervjui traju od sata do šest sati. Arhiv je svojevrsna pluralizacija njemačke historije, jer izbjeglice ne govore samo o domovini iz koje su morali otići, nego i o Njemačkoj u koju su došli. I gotovo redom je to svjedočenje o iskustvu isključenja po dolasku, a kod nekih i fizičkih napada neonacista.
"Arhiv je i historija rasizma u Njemačkoj i pokazuje da to nije nešto što je iznenada nabujalo s Nacionalsocijalističkim podzemljem (NSU), ili s Halleom (op.a. njemački ekstremni desničar napao je sinagogu u Halleu 2019.) ili s Hanauom (op.a. rasistički motiviran Nijemac je 2020. ubio devetero ljudi migrantskog porijekla u gradu Hanau)", kaže Emcke.
Njemačka cijeli 20. vijek sebe nije vidjela kao imigrantsku zemlju. I mnogi su govornici na danima Arhiva bijega naveli da su izbjeglice bili nevidljivi desetljećima u njemačkom javnom diskursu. Kako se ta historija nevidljivosti mijenjala kroz vrijeme i kako su različite skupine izbjeglica tretirane u društvu?
- U različitim vremenima su neke izbjeglice bile vidljivije ili dobrodošlije od drugih. To se mijenja, a ulogu igra i koje su rase, vjere, klase, roda. Tako su muškarci često obilježeni kao opasniji od žena. Za muslimanske izbjeglice 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća se smatralo da se lako integriraju u njemačko društvo baš zato što su, navodno, tradicionalni i konzervativni, što su tada bile poželjne vrijednosti. Od 11. septembra 2001. i rata protiv terora izgrađen je jak antimuslimanski rasizam i muslimani su bili obilježeni kao opasni, teroristi, kriminalci.
Nijemci koji su izbjegli iz bivših istočnih dijelova Njemačke nakon Drugog svjetskog rata imali su podršku kakvu drugi nisu imali i u javnom prostoru nije nedostajalo njihovih glasova. Čak i kada uzmemo samo godine našeg rada na Arhivu, od 2015. do 2020., vidimo velike promjene prema izbjeglicama: na početku su velikodušnost i empatija bile silne, da bismo već 2016. imali radikalno desni, neonacionalistički diskurs koji je totalno promijenio odnos prema izbjeglicama. No rekla bih da se u cijeloj Europi, ne samo u Njemačkoj, pluralizam smatra prijetnjom, što mi je nevjerojatno jer za mene uniformnost predstavlja pravu prijetnju.
Kako su dočekane izbjeglice iz Jugoslavije za vrijeme ratova devedesetih?
- Dvostruko, rekla bih. S jedne strane su se također suočavali s rasizmom i odbacivanjem, a s druge strane mislim da su u Nijemcima probudili njihovo iskustvo podijeljenosti i izbjeglištva tako da se mogla uspostaviti bliskost. Bila sam studentica u to vrijeme i sjećam se da sam se mogla poistovjetiti s njihovom sudbinom.
Šta je bilo u pozadini njemačkog velikodušnog poziva dobrodošlice izbjeglicama 2015.?
- Pamtim da je jedan haićansko-kanadski pisac rekao da svako geografsko područje ima svoju književnu temu. Na Haitiju je to glad, u Latinskoj Americi vrijeme, u SAD-u prostor, a u Europi - rat. U tome ima istine. Mnogi od nas su odrastali uz porodične priče o ratu. U Njemačkoj su uz to bili povezani osjećaji srama, krivnje, zbunjenosti. Pod kožom nam je ta tema, no zapravo o njoj ne govorimo. Mislim da su sirijske izbjeglice potaknule te osjećaje u ljudima i da je zato takav bio odjek. Jer, nije samo tipičan promigrantski milje ponudio pomoć izbjeglicama, već i stari ljudi, i apolitični i buržoazija.
Mislim da je Angela Merkel bila svjesna te velike podrške izbjeglicama u društvu i da je njezina odluka o otvaranju granica odgovor na to. No mediji su odigrali perverznu ulogu u promjeni odnosa prema izbjeglicama time što nerazmjerno puno prostora daju rasističkim radikalima i populistima, posebice u televizijskim emisijama. Ti su radikali u manjini, dok se razumni ljudi ne osjećaju reprezentiranima u medijima.
Proizlazi li takav medijski pristup i iz slabe različitosti u samim medijima, jer oni koji proizvode vijesti u imigrantskoj zemlji kao što je Njemačka ne reflektiraju demografsku sliku društva?
- Svakako. Apsurdno je koliko su mediji, ali i politika i policija homogeni u odnosu na, primjerice, kulturne institucije. Upravo zato što su nam mediji dominantno bijeli, cijeli Black Lives Metter pokret i institucionalizirani rasizam su se sagledavali kao američka tema, a ne njemačka. Tako su ušutkani oni koji su zahtijevali da se raščisti rasizam u njemačkoj policiji.
To je jedan dio razloga zašto imamo toliko ekstremista u medijima, a drugi je da dio novinara pogrešno razumije slobodu govora te novinarsku neutralnost i/ili pristranost. Već smo to vidjeli na primjeru Donalda Trumpa, a pokazuje se u manjoj mjeri i ovdje. Znate taj format javne, medijske rasprave u kojoj je sve dozvoljeno i novinari se ne usude reći kada se radi o rasizmu. To je dijelom i strah da se kritika ne demonizira kao kultura otkazivanja. A time se odbacuje nužna kritika isključivanja i diskriminacije.
U vašoj knjizi "Protiv mržnje" iz 2016. upozorili ste na rastuću netrpeljivost u njemačkom društvu. Ko kultivira i iskorištava nesnošljivost prema izbjeglicama u Europi, ali i u Njemačkoj?
- Razlučila bih tri različite skupine, tri različita miljea koja su nekoć bila razdvojena, a više nisu. Uvijek je postojala takozvana ulična kultura - skinhedsi, neonacisti, desni ekstremisti. Oni su više ili manje organizirani i spremni na nasilje. Ta je skupina poslužila medijima da prema njima oblikuju imidž desnih radikala, a ljevica ih je otpisivala kao nevažnu grupicu idiota. U isto vrijeme 80-ih i 90-ih postojale su radikalno desne stranke koje bi ušle u lokalnu politiku pa bi se potom raspale i nestale. Njih se tek povremeno shvaćalo ozbiljno, što se s AfD-om promijenilo.
Treća skupina su radikalno desni intelektualci, koji su predugo bili ignorirani, a odgovorniji su od onih na ulici čije je djelovanje lakše prepoznati. Sada su prvi put te tri skupine međusobno povezane, i to ih čini tako opasnima, a k tome su povezani i s ekstremnom desnicom u drugim zemljama. Oni proizvode antiimigrantski diskurs i na njemu profitiraju, a javno se reagira tek kada se dogode rasistički napadi.
Na hrvatskoj granici, posebno s Bosnom i Hercegovinom, već je godinama užasno. Mislim na nezakonita vraćanja i na fizičko nasilje koje pritom primjenjuje hrvatska policija. Europska komisija je očito zadovoljna kako Hrvatska odrađuje posao čuvanja EU granica s obzirom na količinu novca koje ulažu u nadzor granice i zaključak da smo spremni za Schengen. Možemo li reći da je neslužbena službena EU politika naspram vanjskih granica EU - don't tell, don't ask?
- Generalno je želja Europske unije da se ljude ne pušta unutar granica EU, nevažno koje su metode pritom potrebne. Naravno da dobro znaju što se događa, ali pristaju na simulaciju zakonitosti. Primjerice, izbjeglice se prepušta libijskoj policiji, a pritom je poznato da će ih oni zlostavljati i mučiti ili čak upucati. Nasilje se outsourca.
Kada je Njemačka te 2015. primila više od milion izbjeglica, kancelarka Angela Merkel je izgovorila slavnu rečenicu: "Wir schaffen das" (Uspjet ćemo). Je li se to ispunilo?
- Da, apsolutno. To je zapravo nevjerojatna priča o uspjehu. Niko više ne govori o sirijskim izbjeglicama. Znači li to da svi oni ovdje žive sretno i uspješno? Naravno da ne i ne bih htjela umanjivati njihovu bol i silan trud, kao ni rasizam u društvu, no kada je to Merkel rekla, nije se činilo baš izglednim da ćemo uspjeti.
Cijenim je zbog odluke da ne zatvori granice i oštro kritiziram zato što tu odluku nije bolje branila, pogotovo kada su to koristili desni radikali za mobilizaciju svojih pristaša. Imala je dobre argumente, no ona nije komunikator, niti baš vjeruje u komunikaciju, a time je dozvolila da desni radikali dominiraju temom migracija. A većina građana zapravo podržava prihvat izbjeglica 2015.
Slažete li se da je to jedan od najsvjetlijih trenutaka njemačke novije historije?
- Definitivno. Nemamo ih baš puno.
