U enciklopedijama piše da je Mick Jagger višestruka ličnost: muzičar, tekstopisac, glumac, filmski producent, biznismen. No ključna asocijacija je samo jedna: karizmatični pjevač "Rolling Stonesa".
U nedjelju je taj "vječni mladić" proslavio 77. rođendan.
Tokom 60-godišnje karijere "Stonesa" upravo njegov specifični glas i energični nastupi uživo - naravno, uz osebujni muzički i životni stil gitarista Keitha Richardsa - čine zaštitni znak ovog slavnog benda. Mnogi drže da baš "paklena osovina" Jagger-Richards predstavlja suštinu, esenciju i definiciju rock'n'rolla.
Među ostalim, Jagger je trajni junak "žute štampe", zbog brojnih ljubavnih afera. Njegova "bilanca plodnosti!" trenutno broji osmero djece s pet različitih žena.
Kažemo "trenutno", jer je najmlađe dijete dobio prije samo četiri godine, s američkom balerinom Melanie Hamrick. Kako i dolikuje vitalnom heroju rock'n'rolla, djetetova majka je 44 godine mlađa od Jaggera.
O Jaggeru su pisali i ozbiljni sociološki časopisi, označavajući ga važnom figurom svjetske kontrakulture. I tu je značajnu ulogu odigrala njegova androgina seksualnost, zbog koje je u svojim mlađim godinama (neki kažu: i danas) bio privlačan ne samo ženama, već i hetero muškarcima.
O tome svjedoči jedna scena iz kultnog filma "Kosa", redatelja Miloša Formana. Kad je jedan od dugokosih Formanovih junaka, po imenu Vau Vau, završio u pritvoru, odbijao se ošišati pa su ga poslali na razgovor s (kratko ošišanom) mladom psihijatricom:
"Zašto odbijate da vam odrežu kosu? Privlače li vas muškarci?", upitala je psihijatrica.
"Micka Jaggera ne bih odbio, ali nisam homoseksualac", odgovorio je Vau Vau.
Jagger je rođen i odrastao u gradiću Dartfordu, svojevrsnom predgrađu Londona. Ponikao je u porodici srednje klase: i otac Basil i djed David bili su učitelji, dok je majka Eva bila frizerka, uz to aktivna članica Konzervativne stranke.
U septembru 1950. sedmogodišnji dječak Mick kreće u osnovnu školu Wentworth u Dartfordu, a jedan od razrednih drugova mu je - Keith Richards.
Međutim, 1954. porodica Jagger seli u Wilmington, pet kilometara južno od Dartforda, čime Mick i Richard gube kontakt: nisu se vidjeli idućih šest godina.
Stoga je za historiju rock muzike sudbonosan njihov slučajni susret u julu 1960., na platformi dva na željezničkoj stanici Dartford: bivši razredni drugovi, sada 17-godišnjaci, otkrivaju da su u međuvremenu zavoljeli istu vrstu muzike: rhythm-blues. Počinju se družiti.
Već iduće godine zajedno useljavaju u stan u londonskom kvartu Chelsea, skupa s gitaristom Brianom Jonesom: niko od mlađahne trojke tada ne sluti da će za koju godinu činiti jezgro najvećeg rock-benda na svijetu.
Dok Richards i Jones maštaju o osnivanju vlastite rhythm-blues grupe, Jagger na temelju državne stipendije upisuje studij biznisa na London School of Economics, sanjajući da postane novinar ili političar: kasnije će reći da mu se posao političara oduvijek činio nalik poslu pop-zvijezde.
Brian Jones počinje raditi u Ealing Clubu, gdje svoje prve nastupe ima grupa "Blues Incorporated", koju su osnovali on i Richards. Jagger ubrzo postaje pjevač benda, koji uskoro mijenja ime u "Rollin' Stones".
Prvi nastup pod tim imenom grupa ima 12. jula 1962. u londonskom jazz-klubu "Marquee Club". Uskoro bend mijenja ime u definitivnu verziju "The Rolling Stones". Time su temelji za buduću legendu uobličeni.
U jesen 1963. Jagger napušta fakultet i posvećuje se isključivo Stonesima. On i Richards počinju pisati vlastite pjesme, a prvi međunarodni hit stiže 1965. u vidu megauspješnice "(I Can't Get No) Satisfaction", s čuvenim Richardsovim riffom. Put k slavi već je potpuno otvoren.
Tada se utvrđuje i generalni imidž "Rolling Stonesa" kao prkosnih "troublemakera", nasuprot pristojnom imidžu generacijskih konkurenata iz Liverpoola - grupe "The Beatles".
U tome Stonesima pomažu i prvi problemi s drogom: Jagger i Richards 1967. su uhapšeni i osuđeni zbog optužbi za posjedovanje droge - Jagger biva osuđen na tri mjeseca zatvora, a Richards na godinu dana. Kazne su im kasnije poništene, ali narko-imidž je ostao.
U to vrijeme Jagger sebe opisuje kao anarhista i ljevičara, pa 1968. učestvuje u demonstracijama protiv rata u Vijetnamu ispred američke ambasade u Londonu: nadahnut tim događajem, piše pjesmu "Street Fighting Man" - glavni lik pjesme je jedan od vođa tih protesta, poznati pakistansko-britanski ljevičarski aktivist Tariq Ali.
Problemi s drogom uskoro su pokosili trećeg člana jezgra - Briana Jonesa. Uoči odlaska benda na američku turneju u ljeto 1969., Jones u junu privremeno napušta bend (novi gitarist postaje Mick Taylor), a već 3. jula, pod nikad razjašnjenim okolnostima, utapa se u bazenu u vlastitoj kući - time priča o Stonesima dobija svog mučenika, što je preduvjet za ulazak benda u mitologiju.
Ta američka turneja za Stonese je bila uspješna, ali je zadnji, besplatni koncert u Altamontu, održan 6. decembra 1969. pred 300.000 ljudi, sve zasjenio. Danas je opća ocjena da je tragičnim događajima kumovala odluka Micka Jaggera da kao zaštitare angažira članove motorističkog kluba "Hell's Angels", koji su usred koncerta nasmrt izboli 18-godišnjeg posjetitelja, Afroamerikanca Mereditha Huntera.
Ako veliki festival u Woodstocku, održan četiri mjeseca ranije, predstavlja vrhunac hipi ere, smatra se da je krvavi koncert u Altamontu označio završetak utopije.
U narednim decenijama Stonesi su često lavirali na rubu raspada, ponajviše zbog trajne tenzije između dvojice nekadašnjih najboljih prijatelja - Jaggera i Richardsa. Iako su zajedno napravili neke od besmrtnih klasika rock'n'rolla – poput akustične balade "Angie" iz 1973., za koju se nikad nije saznalo kome je posvećena - njihov je odnos opisivan kao stalna izmjena ljubavi i mržnje.
U jednom času činilo se da je sve gotovo - kad je Jagger 2003. prihvatio vitešku titulu koju mu je za "zasluge u popularnoj muzici" u ime Kraljice dodijelio Princ od Walesa. Ta metamorfoza od ikone borbe protiv establišmenta do istaknute figure samog tog establišmenta naljutila je i brojne fanove benda, ali Richardsa je upravo razjarila, posebno kad je Jagger izjavio da je "osim Stonesa, kraljica najbolje što Britanija ima".
"To nije ono zbog čega smo osnovali Stonese, zar ne?", rekao je tada Richards, optuživši Jaggera za "izdaju svih zajedničkih ideala".
"Mislim da bi on vjeroatno želio da ista čast pripadne njemu. To je kao kod sladoleda - svi ga žele, a samo jedan ga dobije", nonšalantno je odvratio Jagger.
U autobiografiji "Život" ("Life"), objavljenoj 2010., Richards je ocijenio da je za Jaggerovu "izdaju", odnosno otkliznuće u establišment, odgovorna njegova prva i jedina službena supruga, nikaragvanska glumica Bianca Perez-Mora Macias, koja ga je uvela u visoke društvene krugove.
Kasnije je Richards donekle revidirao stavove i ponešto omekšao prema bivšem razrednom drugu: iako Jaggera još uvijek naziva "snobom", 2015. je izjavio: "Ja ga i dalje volim... Tvoji prijatelji ne moraju biti savršeni."
Osim sociologa, Jaggera su proučavali i muzikolozi. Tako je britanska naučnica Sheila Whiteley sa Univerziteta Salford utvrdila da je Jaggerov stil izvođenja "otvorio definicije rodne muškosti i postavio temelje samoinvenciji i seksualnoj plastičnosti koji su sada sastavni dio savremene kulture mladih", dok britanski sociomuzikolog Simon Frith sa Univerziteta Edinburgh navodi da je Jagger, kako bi izrazio "virilnost i neobuzdanu strast", razvio tehnike koje su prethodno koristili afroamerički propovjednici i pjevači evanđelja, poput "urlanja, stila pjevanja u guturnom pojasu i zujanja, zvuka više nazalnog i brbljavog".
Konačno, američki muzikolog Michael Hicks sa Univerziteta Brigham Young zaključuje da je Jagger svoj glas koristio i za "izražavanje alternativne vizije društva". No Hicks je to napisao dvije godine prije nego što je Jagger prihvatio vitešku titulu, čime se odrekao "alternativne vizije".
Od anarhista iz predgrađa do kraljičinog potrčka - to je životni put nekadašnjeg najboljeg frenda Keitha Richardsa, piše Slobodna Dalmacija.
