"Tamo se nalazila masovna grobnica u kojoj je bilo 300 ljudi, a ja sam stajao na njenom rubu. Vreće za tijela bile su nagomilane u jami, otkrivene.
Trenutak prije toga bio sam druga osoba, neko tko nikad nije znao kako miriše vjetar nakon što je prošao preko mrtvih u ugodno ljetno poslijepodne. Sredinom juna ta su tijela bila daleko od potpunog broja civila ubijenih granatiranjem u području oko industrijskog grada Lisičanska tokom prethodna dva mjeseca. Bili su to samo “oni koje nije imao ko pokopati u vrtu ili dvorištu”, ležerno će jedan vojnik.
Trenutak pauze
Zapalio je cigaretu dok smo gledali u grob, piše Natalia Yermak za New York Times čiji tekst prenosimo u cijelosti:
Rijetko je bilo dobiti takav trenutak pauze, za promatranje i razmišljanje, dok smo izvještavali iz istočne regije Donbas u Ukrajini.
No, tog su dana ukrajinski vojnici bili zadovoljni nakon što su lokalnim civilima dostavili pakete s hranom i drugom robom, pa su se ponudili odvesti novinare The New York Timesa na još jedno mjesto za koje su rekli da bismo ga trebali vidjeti: masovnu grobnicu.
Nakon što sam napustila mjesto, naivno sam mislila da me opipljiva prisutnost smrti u zraku ne može pratiti kući — preko svih cesti i kontrolnih točaka koje razdvajaju grobove u Donbasu — do mojih najmilijih u zapadnom dijelu Ukrajine.
Bila sam u krivu. Vratila sam se u Kijev, glavni grad, u mali stan koji sam iznajmljivala, i spirala dim i prašinu fronta sa svoje odjeće kad mi je najbolja prijateljica Julija poslala poruku: Izgubila je rođaka, vojnika, borbe na istoku.
Uskoro ću morati stajati nad još jednim grobom. Bilo je to iskustvo poznato mnogim Ukrajincima. Pet mjeseci nakon početka ruske invazije, ratne linije malo znače.
Raketni napadi i vijesti o smrti i žrtvama zacrnili su gotovo svaki dio zemlje poput otrova.
Julijin bratić Sergij služio je u zračnom mobilnom bataljonu oko grada Iziuma na istoku. Nekoliko sati prije smrti poslao je posljednju poruku svojoj majci Halyni: emoticon buketa cvijeća.
Zatim se odvezao u borbu na prvu liniju, gdje ga je zateklao ruski mitraljeza. U Donbasu su te tragedije pozadina svakodnevnog života, gomilaju se u brojevima koji se čine nepojmljivim čak i dok vas potpuno okružuju, neizbježna stvarnost koju osjećate kao sam zrak u plućima.
Prva linija fronta
Nema katarze za ljude koji žive na prvim linijama fronta. Umjesto toga, čini se da su preplavljeni veličinom onoga što se događa oko njih - kao da je to egzistencijalna prijetnja prevelika da bi išta učinili.
Stoga otupjelo čekaju ono što se često čini neizbježnim ishodom, hipnotizirani neodlučnošću, a pritom često zaboravljaju da su direktno u opasnosti. Osjećaj je drugačiji na zapadu, daleko od ratišta.
U Donbasu je gotovo svaki iznenadni neobičan zvuk bio upravo ono što ste sumnjali da jest: nešto smrtonosno leti u blizini, traži žive.
Nasuprot tome, Kijev je bio gotovo miran. S tekućom vodom, plinom, strujom i internetom, bio je daleko od srednjovjekovnih uvjeta u uništenom Lisičanku. Ljudi su igrali frizbi i šetali pse po parkovima, lišeni ukočenosti i osjećaja straha koji prati prijetnju iznenadne smrti.
Lanac raketnih napada tokom ljeta na gradove daleko od borbi na istoku i jugu tek je započeo, pretvarajući svakodnevne vijesti o ubijenim civilima u noćnu moru: nesvjesni ljudi - među njima i djeca - razneseni su ili živi spaljeni u trgovačkim centrima i medicinskim centrima usred bijela dana.
Ostavilo je to čvrste čvorove u našim želucima, ali oni se još nisu transformirali u nešto gotovo genetsko, teror koji bi preživjeli iz ovog rata prenosili na potomstvo.
Još jedna noćna mora, privatna, nalazila se u Sergijevom lijesu, zatvorenom kako bi porodicu poštedjela pogleda na njegove rane.
Tužna povorka
Nije bilo tutnjave artiljerije ili krika projektila, samo tiho zujanje pogrebne povorke. Zbog vojnika poput Sergija koji su se borili na prvoj linij ratišta, stanovnici sela su još uvijek imali svoju sadašnjost i budućnost, iskrivljenu ratom, ali zaštićenu.
Zato je tog subotnjeg jutra stotine njih došlo u dvorište Sergijevih roditelja kako bi podijelili težinu svoje tuge i prošetali u dugoj oproštajnoj povorci s porodicom.
Dok je svećenik čitao molitve okupljenima, jato lastavica kružilo je visoko iznad nas - skup mirnih crnih mrlja koje su presijecale plavo nebo.
Gledala sam te ceremonije i prije dok sam bio na terenu, ali s emocionalno sigurne udaljenosti autsajdera. Ali tog dana, tu je bila Julija, koja je drhtala na vjetru. Stavila sam ruku oko svje najbolje prijateljice, tako blizu nečijeg velikog bola.
Nekoliko sati kasnije, kada su molitve završile, Halina više nije mogla plakati. Samo je tiho razgovarala sa svojim sinom, onako kako je to govorila prije više od 30 godina, kada je bio tek rođen, s licem u kolijevci sićušnim poput lica na pogrebnoj fotografiji nasmijanog uniformiranog čovjeka koji drži raketni bacač.
Napokon smo napravili dugu šetnju kako bismo odveli Sergija iz porodičnog dvorišta do groba.
Jedna od mnogih porodica
Stotine ljudi šetalo je sa Serhijevim roditeljima njegovim rodnim selom. Tu je bio dućan u kojem je možda kupio svoje prve cigarete i jezero u kojem je vjerovatno plivao nakon što je napustio školu s prijateljima.
Činilo se da se iskustva iz Sergijevog života kriju u svakom kutku njihovog sela. To je šetnju učinilo mučno dugom.
Moji su koraci tog dana pali u skladu s boli jedne porodice - ali samo jedne. Toliko ih je više u ovom ratu, koji se čini daleko od kraja.
Bilo mi je teško zadržati misli da ne odlutaju natrag preko pšeničnih polja Donbasa, do one masovne grobnice u Lisičansku.
Tamo nije bilo nikoga ko bi ih oplakao. Nakon što su Rusi zauzeli grad tokom posljedjnih dana juna, broju od 300 vreća s mrtvacima, s pločicama s imenima koje su pričvrstili ukrajinski vojnici, vjerovjatno se pridružilo još puno njih, neimenovanih.
No, shvatila sam da neko negdje tiho oplakuje svakog od njih.
Sada, dok ovo pišem, drugi hodaju tim istim stazama sjećanja i gubitka širom Ukrajine — preko gradskih uličica i žitnih polja, preko ruševina i razbijenog stakla, kroz istočne stepe, zapadne šume, oslobođena sela, rovove i krvave gradove na rubu prve linije.
Pred nama će biti sunčano poslijepodne za neke od nas da zastanemo, uhvatimo za ruku nekoga koga volimo i pustimo sve i svakoga što smo izgubili u ratu.
Ali, koliko dugo treba hodati do tamo?
