Dozvoljavate li da koristim svoje bilješke?, upitao je sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu Tomislav Basa, bivši oficir specijalnih jedinica HV-a, kojem se sudi za ubistvo bankara Ibrahima Dedića 1999. godine. Sud mu je odobrio korištenje bilješki pa je dodao da će iznijeti obranu okvirno i potom odgovarati na pitanja svojih advokata.
Prije nego se osvrnuo na sam dan zločina 3. jula 1999. kada je ubijen Dedić priznavši tek da je bio na mjestu događaja i da je ranjen, ali da nije pucao on, već jedna od dvije osobe s kojima je bio u društvu, Basa se pojadao da se osjeća jako loše, da loše spava i da lošu terapiju u zatvoru dobiva.
"Živim u 20-ak kvadrata ćelije već 23 mjeseca sa sedam osoba u nehumanim uvjetima. Ne mogu se koncentrirati i slabo sam pratio rasprave. Često čujem glasove svojih poginulih suboraca, a ratnih godina se slabo sjećam. Imam praznine u sjećanju i ne mogu objasniti tok događaja. Imao sam mučnine, napade panike i strah te sam kolekcionirao glasove mrtvih prijatelja. Znao sam da me netko prati i u ono vrijeme sam uzimao teške lijekove. Znao sam se srušiti, a bilo je i perioda kada nisam redovito pio lijekove pa sam to zamjenjivao opijatima i alkoholom. Ponekad nisam mogao čak ni voziti auto pa su me vozili otac i prijatelj", rekao je Basa pogledavajući u bilješke ispred sebe.
Potom se osvrnuo na kobni 3. jula 1999. kada je ispred kućnog broja 17 Ivekovićeve ulice ubijen Dedić na kućnom pragu.
"Nisam učestvovao u ubistvu gospodina Ibrahima Dedića niti sam pucao u njega. Samog događaja se ne mogu dobro sjetiti jer sam bio u lošem stanju od lijekova i opijata. Bio sam u Ivekovićevoj s osobama čija imena ne mogu reći zbog sigurnosti svoga djeteta i svoje porodice. Jedna od osoba mi je rekla da mora porazgovarati s tim čovjekom, ali nisam znao da će se to desiti. Oružje ja imao nisam, niti sam ga primijetio kod drugih, ali kada sam vidio oružje kod jednog od njih, bio sam šokiran i iznenađen te sam refleksnom radnjom odgurnuo cijev oružja i u tom sam trenutku propucan kroz dlan između kažiprsta i palca desne ruke. To me zaboljelo, istrčao sam van, ne sjećam se jesu li me odnijeli do auta, ali sam na križanju s Vukovarskom izašao iz auta van i otišao kući", branio se dalje od optužbi Basa.
Odgovarajući na pitanja svog odvjetnika Ivana Krnića, otkrio je i da je kobne 1999. bio na bolovanju te da se prije toga liječio kod Veljka Đorđevića i Elvire Kojić.
"Imao sam depresije, noćne more, suicidalne misli i mislio sam da mi je bolje biti s poginulim suborcima i prijateljima. Nisam mogao spavati, a i 1999. sam se oženio. Bilo je to 5. juna kod matičara, međutim, zbog svog zdravstvenog stanja nisam pravio planirane svatove", zaključio je Basa.
Njegovi advokati ponovno su predložili sudu ispitivanje vještaka balističara, rekonstrukciju događaja na mjestu ubojstva s obzirom na iznijetu obranu kao i ispitivanje svjedoka koji nisu bili saslušani na raspravi već u tužiteljstvu. Tužiteljica se, pak, svim tim prijedlozima Basinih odvjetnika usprotivila smatrajući da je činjenično stanje tokom postupka dostatno utvrđeno.
O tim će prijedlozima do sutra odlučiti sudsko vijeće. U slučaju da svi budu odbijeni, uslijedit će završne riječi, a potom i presuda.
Optužnica tereti Basu da je 3. jula 1999., sukladno prethodnom dogovoru s još jednim nepoznatim počiniteljem, došao ispred kućnog broja 17 u Ivekovićevoj ulici gdje je živio Dedić. Na povratku bankara kući oko 22,30 sati dočekala su ga dvojica u haustoru i izrešetala iz automata, nanijevši mu brojne povrede glave i tijela.
Jedan od napadača je tada ranjen u unakrsnoj vatri i pritom je ostavio krvavi trag koji povezuje Basu s mjestom zločina.
