Misteriozna zelena kometa koja se pojavila na noćnom nebu između Velikog i Malog medvjeda nije vizuelna ekstravaganca. Za golo oko, to je samo mala mrlja zelene boje - nimalo poput Halleyevog kometa iz 1910., čiji se rep protezao dvije trećine puta preko neba.
I brzo će proći, nestati iz vidokruga sedmicu ili dvije nakon postizanja najvećeg sjaja početkom februara - što je daleko od, recimo, Hale-Boppovih rekordnih 15 mjeseci na nebu 1997. Ova se kometa, međutim, razlikuje od drugih u jednom važnom pogledu: prešla je mnogo veću udaljenost da bi stigao ovamo, piše Newsweek.
Iako naučnici još uvijek pokušavaju otkriti detalje o tome odakle je došla i gdje se uputila, smatraju da je potrebno 50.000 godina da se završi povratno putovanje. (Hale-Boppu je potrebno oko 2500 godina, Halleyju samo 76.) To smješta njegovo porijeklo na rub Sunčevog sistema, na rub međuzvjezdanog prostora.
'Ti komadići bi mogli biti veličine planina'
Ovo područje, poznato kao Oortov oblak, može se protezati na pola puta do najbliže zvijezde, Proxime Centauri - udaljenost koju svjetlost prijeđe u dvije godine, više od 10 triliona milja. Oortov oblak datira prije 4 milijarde godina, kada se oblak plina i prašine urušio sam na sebe da bi formirao sunce i planete.
Na krajnjem vanjskom rubu, gdje je Sunčeva gravitacija slaba, ostali su komadići ovog iskonskog materijala, poput mrvica.
"Ti mali komadići, koji bi mogli biti veličine planina, postaju komete koje danas poznajemo", kaže Amy Mainzer, astronom sa Univerzitetau Arizoni.
"Toliko smo zainteresirani za ove objekte jer znamo da stvari poput ovog kometa moraju biti vrlo stare, iznimno stare", dodaje.
Posljednji put kad je ovaj komet posjetio naše kosmičko susjedstvo, neandertalci, naši ljudski rođaci niskih obrva, još su hodali Zemljom. Moguće je da su oni, zajedno s našim modernim ljudskim precima, zastali u svom lovu i sakupljanju. Kako bi se zapitali zašto se ta mrlja svjetlosti pojavila naizgled niotkuda, a zatim misteriozno nestala nekoliko sedmica kasnije.
Trebalo je još više od 40.000 godina da civilizacija preda teleskop u ruke Galileu, koji je njime, prije samo 413 godina, dokazao da je Zemlja kugla i da Sunce, Mjesec i zvijezde kruže oko nje. Njegov je uvid postavio temelj za razumijevanje ove prolazne točke svjetlosti kao onoga što ona uistinu jest: posjetitelja iz tame ogromnih udaljenosti i vremena.
NASA je potrošila milione kako bi promatrala 'neprijatelje'
Današnji zemaljski promatrači bolje su pripremljeni nego što su bili naši preci. Planet je prepun teleskopa usmjerenih prema nebu, a još nekoliko njih gleda gore iz orbite niske Zemlje.
Posljednjih godina NASA je potrošila milione posebno kako bi pojačala promatranje takozvanih objekata blizu Zemlje - kometa i asteroida. Kako bi bolje upozorila na potencijalno opasne objekte koji nam dolaze velikom brzinom. Ovo ulaganje također donosi više opažanja i nešto dobre znanosti.
Činjenica da će kometa biti vidljiva svima, međutim, nadilazi nauku i samoodbranu.
"Kad god sami možete vidjeti jedan od ovih objekata, to je snažan podsjetnik da se nalazimo u živom kosmosu", kaže Mainzer. "Živi svemir. Nije statičan", dodaje.
Zwicky Transient Facility na planini Palomar u Kaliforniji zapravo je kamera pričvršćena na teleskop. Svake noći skenira nebo u potrazi za znakovima kretanja. Naučnik Frank Masci iz CalTecha, suotkrivač nove komete, dizajnirao je softver za umjetnu inteligenciju kako bi pregledao digitalne slike i odabrao koje se tačke svjetlosti ne mogu objasniti u bazi podataka poznatih nebeskih objekata i upozorio naučnike.
Naučnici isprva su mislili da su pronašli asteroid
Ali nije softver pronašao ovu određenu kometu. Bio je to staromodan pregled neba neposredno prije zore i neposredno nakon sumraka, kaže Tom Prince, suvoditelj ZTF-a.
"U ovim istraživanjima svitanja i sumraka, uzimamo pet ili više slika u različito vrijeme istog zvjezdanog polja. Zatim gledamo postoji li objekt koji se pomiče sa slike na sliku", dodaje. Znanstvenici sa Zwickyja isprva su mislili da su pronašli asteroid. Slika kamere pokazala je svjetlosnu tačku, a to je ono što asteroidi izgledaju, uglavnom zato što je njihovo dugo izlaganje oštrim sunčevim zrakama imalo tendenciju da već davno izgore sav led, plin ili druge "hlapljive tvari". Ostavljajući tvrdu površinu stijene koja oštro odbija svjetlost.
"Vidjeli smo da se kreće i bili smo prilično sigurni da je stvarno", kaže Quanzhi Ye, astronom u Zwickyju. "Ali nije bilo nejasno, to je zapravo bila tačka", objašnjava.
