On je bio najpoznatiji Djeda Mraz u Sarajevu, ali i šire.
Omiljeni glumac, sarajevska legenda, raja, uvijek raspoložen, nasmijan, vedar i susretljiv, a samo on zna kakve sve udarce mu je život zadavao.
Mladen Jeličić Troko (76) je već godinama u mirovini, okrenut uglavnom sebi i svojim najbližim, no glumi još nije rekao "adio".
U velikoj ispovijesti za Raport Troko je govorio o svom penzionerskom životu, šta mu ispunjava dušu i srce, kulturi, Djeda Mrazu, danima u Sarajevu po opsadom...
Kad ti godine počinju sa sedmicom
„Ha, davno sam napisao kada ti godine počinju sa šesticom (a moje počinju sedmicom), pa kada se probudiš se ujutro i ništa, baš ništa te ne boli onda si garant preselio-umro.
No, realno mislim da sam po nalazima uglavnom dobro, kada se uzmu u obzir godine i pređena kilometraža. Malo šećer, malo koljeno i kuk, malo kičma, elem ja sam kao njegovan kućni ljubimac", kaže Toko za Raport.
Čime se bavite ovih dana?
"Uglavnom kuća, knjiga, TV programi o prirodi, povijesti, malo sport...
Ponekad, kada mi leđa i noge dozvole - izložbe, promocije knjiga...
Prije nekoliko večeri sam bio u "Ateljeu Figure", gdje su poštovaoci, obitelj i prijatelji imali priliku uživati u druženju sa emisijom "Figure", u kojoj su gost Abdulah Sidran i domaćin Nenad Veličković razgovarali 2007. godine.
Sjajno večer, kako ga zna napraviti Saša Mašić... U nekoliko "3u1". Uz moderiranje Mirande Sidran, postavka slika s likom Sidrana, radovi Suzan Arbanas i čarobnu violinu Violete Smailović.
Srce ispunjeno
Srce ispunjeno. Predivna večer i susret sa prijateljima, tako se starčeva duša napuni do sljedeće dozvole tijela da prohodam i izađem iz kuće".
Pratite li li kulturna dešavanja u Sarajevu i kako bi ih ocijenili?
"Već rekoh kako ih pratim, iz prikrajka i kada mogu. Sarajevo ponovo preuzima primat u regionu. Veliki broj najraznovrsnijih kulturnih, a bome i sportskih događaja je tu, domaćin je Sarajevo.
Po realnim mjerilima, najbitniji i najveći projekt u BiH i po svjetskim standardima veoma visoko ocijenjen Ars Aevi, potom SFF, meni jako dragi Jazz Fest Sarajevo, sjajne pozorišne predstave, koncerti, balet i da ne nabrajam.
Istina moglo bi i više i bolje, pogotovo da vlast prepozna potrebu da se s više brige odnosi prema kulturi generalno, no to je neka tužna priča, pa obrazovanje...
Ne mogu se ne sjetiti, da generacija mog sina koji je završio je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, a da nikada za vrijeme četverogodišnjeg školovanja nije odveden da posjeti Ars Aevi depo, jednu od najznačajnih zbirki recentne likovne umjetnosti".
Do početka agresije na našu zemlju bili ste član „Audicije". Biste li voljeli još jednom s njima stati na scenu?
"Audicija veliš... S nekim od aktera ne bih rado ni sjeo, a da mi nedostaje scena i publika, to je tačno. Čudan je naš ego, ego onih koji su prošetali scenom i bili ispred kamere, uvijek bi htjeli ponovo i još i još.
Posebna priča je nedostatak humora, ima ga ima i veoma kvalitetnog, no ima i takvih "priredbi" da te stid kada sjediš u gledalištu".
U ratu sam odigrao 960 predstava bez dana priznatog radnog staža
Igrali ste tokom cijele opsade Sarajeva. Šta najviše pamtite iz tog perioda?
"Da, u ratu sam po evidencijama onih koji su brojali, odigrao 960 predstava za djecu uz aktivno učešće djece gledaoca.
Skloništa, škole, haustori, stanovi i sva manje opasna mjesta. Za RTV BiH stotinjak dokumentarnih i stotinjak DTV i DTV škola, bez naknade i bez dana priznatog ratnog staža.
Pamtim nestvarno pametnu, talentiranu djecu, sjajne glumce sa nestvarno brzom scenskom reakcijom. Bilo je tužnih, ali i veselih dogodovština.
Predstava u Jevrejskoj opštini, ja sam narator, pričam priču Crvenkapica, a djeca glume likove na sceni. Crvenkapica ide svojoj bolesnoj baki i u korpi nosi...
Crvenkapica je izabrala šta nosi baki, uglavnom stvari koje smo dobivali u humanitarnoj pomoći. Dječak Kenan, koji je igrao vuka, upada u bunar stomaka punog kamenja, u jednom trenutku na sceni tišina i čuje se "bluuup, bloop".
Na pitanje šta je to, Kenan hladno odgovori: 'Pa, ja sam pojeo Crvenkapicu i košaru sa humanitarnom i sada se od deterdženta iz humanitarne podrigujem i pravim mjehuriće'".
Imate li ponuda za nove angažmane?
"Za sada nemam nešto novo, bilo je nekih ponuda iz TV kuća, radio sam i nekoliko pilot-emisija za serije, no nismo imali sreće, bila je u pitanju nešto skuplja produkcija.
Prije nekoliko godina snimao sam jedan film za koji je scenarij (po meni izvanredan) pisao Danis Tanović, on ga je i režirao.
No, zapelo je u postprodukciji i čeka na red da ga napokon završe. Valjda ću ga vidjeti prije no me pozovu na šetnju nebeskim prostranstvima.
Žao mi je što nisam imao priliku da prenesem iskustva koje se godinama nakupilo u radu sa djecom i za djecu".
Šta mi je govorila Milena Dravić
Za mnoge ste Vi najpoznatiji Djed Mraz. Je li za Vas uredu da Vas ljudi pamte po tome?
"Lijepa vremena kada sam u decembru oblačio kostim Djeda Mraza, to sam radio 54-55 godina. Čak i tokom agresije. No, onda su krenula hajka i Djed je osuđen i eutanaziran.
To je učinjeno od ljudi koji nikada nisu vidjeli u očima djece radost kada ugledaju Dedu. A još manje im je poznato da je DM zapravo ortopedsko pomagalo roditeljima kod vaspitavanja djece. Mjesecima prije novogodišnjih praznika djeca se spremaju i budu poslušna, jer DM poklone daje samo "dobroj djeci" i onda ih još par mjeseci podsjećaju šta im je Dedo rekao, da budu dobri poslušni.
Igrali smo velike spektakle. Recimo, 1983. godine nezvanično smo otvorili Olimpijsku dvoranu Zetra s predstavom "Olimpijska bajka" Ljiljane Zurovac, u režiji Ademira Kenovića.
Ekipa je bila jugoslavenska - Arsen Dedić, Milena Dravić, Neda Arnerić, Minja Subota, Goga Magaš, Zike Sokolović i ja. Nekoliko predstava, uvijek ispunjenja Zetra.
Milena je govorila da sam najdedamrazkiji Deda Mraz, a Marina Perazić da sam najljepši i kada počne padati prvi snijeg uvijek pomisli na mene. Divne uspomene, žao mi je djece jer su im onemogućili radost i veselje"
Koliko kultura još ima smisla u današnjem svijetu.?
"Šta da radim, vječiti sam optimista i vjerujem da dobro mora rezultirati nečim pozitivnim. Čovjek, ljudska vrsta oduvijek je imala potrebu za kulturom, stvarali su muziku, oslikavali pećine.
Kultura u ponašanju, u komuniciranju, umjetnost svih žanrova. Bez umjetnost ljudi nisu ljudi, neophodna je onima koji je stvaraju, još više onima koji je konzumiraju. Život i u najprimitivnijim zajednicama nema smisla bez umjetnosti".
