Pred kraj drugog sata, dok vrijeme počinje teći poput vrućine, a čak i muhe gube volju za životom, José Mourinho naginje se prema mikrofonu. “Nakon 20 godina fudbala,” najavljuje uz ironičan osmijeh, “ovo je najduža konferencija za novinare u mojoj karijeri.”
“Dobro došao u Tursku”, odgovara Ali Koc, milijarder, predsjednik Fenerbahcea.
I naravno, uvijek počinje ovako s Posebnim: s osmijesima i dosjetkama, s rukovanjem i bljeskalicama fotoaparata, s obećanjem nečeg novog i netaknutog. S toplim priznanjem svom prethodniku i privlačnim unaprijed napisanim sloganom - "dres će biti moja koža", kaže on na svom predstavljanju - i iskreno izraženim uvjerenjem da ne postoji mjesto na Zemlji gdje bi radije bio nego upravo ovdje, u devetoj europskoj ligi, u klubu koji nije osvojio naslov prvaka desetljeće, marljivo se pripremajući za drugo pretkolo Lige prvaka krajem jula.
“Šta je ambicija?” - upitao je zagonetno u ponedjeljak poslijepodne. “Raditi u londonskom klubu i boriti se za šesto, sedmo, osmo, deveto mjesto? Da ekipa u Italiji ostane peta, šesta, sedma? Biti u Portugalu? Ambicija je igrati na pobjedu. Ambicija je osjetiti toplinu. Za mene Fenerbahce znači ambiciju. To znači da nisam u svojoj zoni komfora.”
Poput najboljih glumaca, dio Mourinhove preostale privlačnosti je način na koji još uvijek može reći te stvari i zvučati kao da to i misli. Usput, to je ono što ga čini – u dobi od 61 godine, s njegovim najboljim trenerskim godinama daleko u prošlosti – tako neodoljivom metom za robne marke i sponzore. José iskreno paradira albumom sa sličicama na TV-u. José je iskreno zavaljen u svoje avionsko sjedalo u poslovnoj klasi. José iskreno uključuje neku novu nogometnu aplikaciju. Čini se da mu to uopće nije neugodno. Čini se da je istinski udubljen u proizvod. Je li uopće dobio otkaz u Romi ili je to "sporazumno"?
Naravno, neizgovoreni dio ostao je neizrečen s razlogom. Mourinhovo imenovanje u Fenerbahceu ni po kojem mjerilu nije bila najveća nogometna priča dana. To čak nije bilo ni najveće otkriće dana. Ovo se već oblikuje kao ljeto monumentalnih trenerskih manevara, s poslovima u Chelseaju, Barceloni, Bayern Münchenu, Liverpoolu, Ajaxu, Manchester Unitedu, Brightonu, West Hamu, Marseilleu, Juventusu i Napoliju ili slobodnim ili u konkurenciji. A Mourinhovo ime - na ono što možemo pretpostaviti bila je njegova ogromna osobna žalost - nije bilo u priči nigdje ni u čemu od njih.
Kako smo došli do ove tačke jedna je od onih priča koje se čine instinktivno poznatima, a ipak izgleda da ima manje smisla što je više ispitujete. Osobito kada pogledate neke od trenera koji se hvale za te poslove: ljudi kao što su Vincent Kompany i Enzo Maresca i Kieran McKenna i Thiago Motta koji su još uvijek u osnovi potencijali, čija reputacija počiva na jednoj ili dvije obećavajuće sezone i opojnom eliksiru noviteta.
A u doba kada klubovi sve više ostvaruju prihode ne samo od ulaznica, već i od angažmana, ne samo kapaciteta svog stadiona, već i vrste priče koju mogu prodati za javnu potrošnju, postoji opipljiva vrijednost u mogućnosti ponuditi dojam obnove. Neki ili svi od gore navedenih mogu se pokazati izvrsnim trenerima. Ali upravo sada ključni dio - dio koji se može prodati - je da ne znamo.
Dok s Mourinhom znamo, ili barem mislimo da znamo. Čak i dok tek dolazi, možete vidjeti nacrte kako sve završava, identificirati krive crte koje će se jednog dana pretvoriti u smrtonosne pukotine, uočiti slabosti koje će Mourinho jednog dana isticati kao isprike. "Veliki postotak naših igrača je na Euru", istaknuo je upravljajući očekivanjima za kvalifikacije za Ligu prvaka. Zahtijeva vrijeme i smirenost, apelira na predsjednika Koca “da bude stabilan, da bude strpljiv, da bude uravnotežen”.
Sretno mu s tim. A možda je najintrigantniji aspekt ovog posla u kojoj će mjeri Mourinho biti prepušten na milost i nemilost silama izvan njegove kontrole. Kao prvo, ušao je ravno u ogorčenu i zbunjujuću predsjedničku izbornu kampanju, s Kocom koji se ovog vikenda suprotstavlja svom prethodniku, Azizu Yildirimu. Yildirim je tvrdio da je Mourinho morao tražiti njegovo dopuštenje da preuzme posao, te da će njegov prvi potez biti potpisivanje Paula Dybale i Romelua Lukakua iz njegovog bivšeg kluba Rome. Mourinho je to morao demantirati, te se zakleo na vjernost Kocu. Mogao bi raditi s Yildirimom od sljedećeg ponedjeljka.
Tu je onda i fudbal, te ostarjela ekipa u kojoj će veliki dio napadačkog tereta nositi Edin Džeko (38) i Dušan Tadić (35). Raspored će biti nemilosrdan, standardi strogi: Mourinhov prethodnik, Ismail Kartal, vodio je Fenerbahce do rekordnih 99 bodova prošle sezone, ali Galatasaray je osvojio 102, pa je otpušten. Nova, reformisana Liga prvaka udaljena je tri kola.
Ali tu postoji i određena sinergija. Navijači Fenerbahcea koji su u nedjelju u desecima hiljada pohrlili na stadion Sukru Saracoglu već štuju Mourinha poput božanstva i očekuju božanske podvige zauzvrat za svoju predanost. Nije dovoljno samo pobijediti; moraju pobjeđivati s inatom: zagovarati i izazivati emocije, ponižavati suparnike i osuđivati suce, vrištati o zavjerama i korupciji. Ovo je naravno Mourinhova izborna jedinica, njegovo utočište. Nelagoda je njegova utjeha.
Zbog toga ga saudijski rijali i američki dolari nisu zanimali. Kipući kotao; prepun stadion; klub dovoljno gladan uspjeha da još jednom prekine svoju nevjericu. Dvogodišnji ugovor, što se čini kao vrhunac optimizma s obje strane. Uvijek počinje na isti način. Uvijek završi na isti način. Ono nešto između još uvijek zavarava, čin čiste vjere, uvjerenje - protiv svih dostupnih dokaza - da će ova vožnja biti vrijedna truda.
